Izgleda da kineske ambicije u nogometu nisu vezane samo za domaću ligu. Podsjetimo, veliki nogometni entuzijast Xi Jinping, a koji je ujedno i kineski predsjednik zadao je sebi zadatak da Kina do 2050. postane nogometnom supersilom, o toj se temi bavio Večernjakov sportski tjednik Max!
A sada su 78. na Fifinoj ljestvici, iza Benina i Uzbekistana. Ne žali se ondje novca, igraju sada i neka velika imena, ili ona koja su to trebala postati, poput Hulka i Jacksona Martíneza, čak je Jinping zabranio članovima partije da igraju golf ne bi li ih natjerao da se posvete nogometu.
Velika je vijest stigla krajem kolovoza kako kineski konzorcij Everbright zajedno s investicijskim fondom PCP Capital Partners namjeravaju kupiti nikoga drugog doli – Liverpool. Taj PCP Capital Partners ima iskustva u kupnji nogometa.
Upravo su oni na čelu sa svojom direktoricom Amandom Staveley pomogli šeiku Mansouru da kupi 2008. Manchester City, no iste te godine nisu uspjeli kupiti upravo Liverpool za račun Dubai International Capitala.
Žele još kupovati po Europi
No, ta je vijest tek potvrdila trend koji se potiho odvijao dalje od objektiva i mikrofona, onaj u kojem su različite kineske tvrtke pokupovale ozbiljnije udjele u nogometnim klubovima engleskog Premiershipa i još pokoji nižerangirani, ali zato tradicionalni, poput Wolverhamptona.
Bloomberg navodi kako su od prosinca prošle godine Kinezi u engleske klubove investirali nevjerojatnih 668 milijuna dolara. China Media Capital je u prosincu 2015. kupio 13 posto udjela u Manchester Cityju, malo nejasno, kao da šeici nemaju dovoljno novca.
Ubrali su tom prodajom 400 milijuna dolara. U svibnju je multimilijunaš Tony Xia kupio Aston Villu za konačnih 76 milijuna funti.
Za 45 milijuna funti kupio je Fosun International spomenuti Wolverhampton, dogodilo se to u srpnju, da bi u kolovozu građevinski poduzetnik Lai Guochuan kupio West Bromwich Albion za 175 milijuna funti. Od dogovora, navodno, nije daleko ni Hull City, žele ga kupiti građevinari Dai Xiu Li i Dai Yongge. A onda opet, nije samo riječ o Englezima.
Kao da Kinezi žele pokupovati sve lige petice. Od početka prošle godine navodno su potrošili četiri milijarde dolara da bi kupili različite klubove, od Intera Milana koji je kupio Suning Commerce Group do Auxerrea.
Pogotovo je šoping-groznica bila izražena ove godine. Poznati kineski biznismen Wang Jianlin kupio je 20 posto udjela u Atlético Madridu, a ne treba zaboraviti kako je njegov konzorcij Wanda jedan od glavnih sponzora Fife. No, počesto, kao u slučaju AC Milana kupci su gotovo pa nepoznati kineski investitori.
Nije osobita tajna zašto Kinezi, nakon Rusa i Amerikanaca, imaju tako žarku želju pokupovati nogometne klubove najjačih europskih liga. Profitabilni su, prihodi od sponzora i televizijskih prava stalno rastu, znače utjecaj u društvu i biznisu.
Dodatan je potencijal porast popularnosti nogometa u samoj Kini. Ali nije zato pukla uzbuna u Engleskoj. Javnost se uzbudila zato što se u dosta slučajeva – ne zna tko su ti investitori, odnosno sumnja se kako se čak u nekom većem dijelu radi o istom izvoru financiranja.
U Premiershipu isti vlasnik ne može držati udjele u nekoliko klubova, odnosno ne istodobno više od deset posto udjela, zbog sukoba interesa i mogućnosti namještanja.
S tim bi pravilom Kinezi morali imati problema jer je najveći investitor u kinesko gospodarstvu kineska vlada koja ima udjele u ogromnom broju tamošnjih kompanija pa tako i u onima koji žele investirati u engleski nogomet.
A često se ne radi o transparentno prikazanom vlasništvu. Dakle, bojazan je kako bi kineska vlada, čak i nenamjerno, mogla postati vlasnikom ozbiljnih udjela u nekoliko premierligaških klubova.
I sada je vodstvo Premiershipa unajmilo istražitelje kojima je zadatak potvrđivanje točnosti dokumentacije povezane s potencijalnim kupcima. Iako je to normalna procedura, u slučaju kineskih kupaca traje malo dulje od uobičajenog.
A to Kineze čini ponešto nervoznima. Jer, istražuje se jesu li eventualni budući vlasnici kadri na pravilan i uspješan način voditi klub, imaju li doista dovoljno novca da kupe klub za koji su zainteresirani i da ga poslije vode bez financijskih stresova, kao i to dolazi li novac iz vjerodostojnih izvora.
Opasnost od namještanja
U kineskom slučaju ovom posljednjem dodaje se i provjera dolazi li novac iz privatnih ili javnih izvora upravo zato da bi se spriječilo da netko doista ostvari značajne udjele u više klubova. Takav slučaj već bilježimo u Europi.
U ondašnjem Kupu pobjednika kupova, sezona je 1997./98., u četvrtfinalu su se našla tri kluba u kojima je jedan entitet imao značajne udjele – AEK, Slavia Prag i Vicenza. U ovim je klubovima današnji vlasnik Tottenham Hotspura, engleska sportska agencija ENIC, imala 47 posto u AEK-u, a u ostala dva kluba bila je vlasnikom gotovo u cijelosti.
Odmah je nakon toga uspostavljeno pravilo višestrukog vlasništva kakvo postoji i u Premiershipu. No, to je pokrenulo višegodišnju Uefinu istragu koja se na kraju proširila i na tijela Europske unije koja je na kraju presudila kako onemogućavanje da u istom natjecanju nastupi više klubova istog vlasnika doista ne predstavlja prepreku investiranju.
U tom trenutku ENIC je držao udjele još i u Glasgow Rangersu s 25 posto, Baselu s 50 posto te u Tottenhamu gdje su tada bili vlasnici tek četvrtine udjela da bi ga nedugo zatim otkupili u cijelosti. I ovdje je u odluci bilo jasno naglašeno kako se tako nešto ne može dozvoliti jer su opasnosti od namještanja utakmica, ali i od ugrožavanja integriteta samog natjecanja prevelike.
Doista, kao da već nije dovoljno loše da je jedan agent predstavnik više igrača, nego bi i isti vlasnik mogao kontrolirati više klubova. Možda se još može tako nešto istrpjeti u slučaju Giampaola Pozza gdje on i njegov sin drže Udinese i Watford, donedavno i Granadu koju su prodali baš Kinezima. No, u istoj ligi to bi bilo neodrživo. Znamo to, čini nam se, i iz domaćih primjera.
