Još prije osam godina tadašnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković u Tuheljskim toplicama postavio je kamen temeljac za budući reprezentativni kamp. I odlučno poručio:
– Ne želimo se više pripremati u tuđoj državi, u Čatežu. Kockasti zbog svih velikih uspjeha koje su ostvarili zaslužuju imati kamp u svojoj državi – govorio je tada Marković pozirajući uz maketu na kojoj je bio mali stadion, još pet igrališta, mini hotel...
Šest terena, dvorana, hotel...
No, u osam idućih godina ništa se nije promijenilo, Hrvatska još čeka na svoj reprezentativni kamp, i sluša prazna obećanja. Prije dvije i pol godine, u siječnju 2014., sadašnji predsjednik HNS-a Davor Šuker zajedno sa svojim dopredsjednikom, USKOK-ovim osumnjičenikom Damirom Vrbanovićem, pozirao je na Sveticama i poručio:
– Ovdje ćemo uskoro početi s gradnjom reprezentativnog kampa. Bit će to moderno zdanje kakvo reprezentacija zaslužuje.
No, gradnja kampa na Sveticama još nije počela, a nakon brojnih vlasničkih zavrzlama (dio zemljišta je u vlasništvu Crkve) tek je dobivena lokacijska dozvola. Uskoro bi konačno trebala biti ishođena i građevinska, a iz HNS-a najavljuju da bi gradnja mogla početi u ljeto.
No, puno smo se obećanja oko kampa naslušali iz HNS-a proteklih godina, tako da ne treba vjerovati dok ne vidimo.
I dok Hrvatski nogometni savez već godinama “počinje” graditi reprezentativni kamp, zemlje iz našeg okruženja već su sagradile kampove, ali i stadione. Slovenija je 2010. otvorila nacionalni nogometni stadion Stožice u Ljubljani, ali i obnovila Ljudski vrt u Mariboru. Mađari su pak 2014. otvorili novi stadion u Budimpešti, Groupama Arenu, vrijednu 40 milijuna eura, koja ima kapacitet 23.700 mjesta. Kamp je dobila čak i reprezentacija BiH, a srpski kamp u Staroj Pazovi (sagrađen 2011.) toliko je dobar da su ga već prepoznale i druge reprezentacije i klubovi, koji tamo dolaze na pripreme. Riječ je o prekrasnom sportskom objektu, zgotovljenom u svibnju 2011. godine, koji ima šest nogometnih terena, veliku sportsku dvoranu koju koriste i rukometaši i odbojkaši, ali i popratne sadržaje, od teretana i ambulante do prostora za opuštanje, a sve je zaokruženo luksuznim hotelom s četiri zvjezdice koji ima 64 sobe. Ono što posebno impresionira jest to da FSS, koji se baš i ne može pohvaliti nastupima najbolje selekcije na europskim i svjetskim prvenstvima, kao recimo HNS, što znači i da teže dolazi do financijskih sredstava, i dalje ulaže u ovaj objekt, svjestan da od njega može imati samo koristi. Tako sada grade i veliki bazen, pa da na pripreme mogu i plivači.
No, Srbima to nije dovoljno, pa uskoro počinju graditi nogometni stadion i kamp u Zemunu, koji će im, smatraju, dati novi zalet za razvoj nogometa.
Nacionalni stadion imat će kapacitet za 50.000 navijača, gradnja će koštati 150 milijuna eura, a Srbi vjeruju da će gradnja trajati samo 10 mjeseci. Kako se zemljište nalazi u klancu, travnjak će biti 10 metara ispod razine zemlje tako da će imati prirodno grijanje od 14 stupnjeva. Prednost stadiona bit će i sjajna prometna povezanost jer će se nalaziti samo 1500 metara od autoceste Zagreb – Beograd.
Izostala podrška politike
I nakon svega postavlja se pitanje zašto Srbi mogu, a Hrvati ne? Nesumnjivo, kockasti i naše mlade nogometne selekcije rezultatima su zaslužili da ne igraju na oronulom Maksimiru, već da imaju svoj nacionalni stadion i kamp. Krivcem za to ne treba označiti samo Hrvatski nogometni savez jer je jednako kriva, ako ne i više, država. Gradnju novog srpskog stadiona u Zemunu jasno je podržao premijer Aleksandar Vučić. Isto kao što je gradnju mađarske Groupama Arene naredio premijer Orban. Naše pak političare za sport uglavnom nije briga, osim kada se trebaju slikati uz trofejne sportaše. I dok je tako, načekat ćemo se i za kamp, a kamoli za stadion...
Ni u srpskima portalima nema toliko clanaka o srbiji kao u vecernjaku..