Da je Hajduk završio u stečaju bio bi prvi sportski klub
koji bi dijelio sudbinu mnoštva hrvatskih poduzeća.
Alternativa – stečaj ili privatizacija, koju većina
bankrotiranih tvrtki nije imala, za Hajduk je završila
dogovorom o privatizaciji. Bude li dogovor ostvaren, Hajduk bi bio
naš prvi nogometni klub koji bi i formalno bio u privatnom
vlasništvu. Ako se to dogodi, bit će to novost da neki
nogometni klub bude i službeno, a ne samo nečije stvarno ali neformalno
i pravno nedokazivo vlasništvo.
Ni činjenica da je država svojedobno nogometnim klubovima oprostila
silne milijune neplaćena poreza, nije im bila dovoljna da počnu
poslovati kao solidne firme. Rashodi su većine naših klubova
daleko veći od prihoda. Klubovi već godinama žive od reklama, dotacija
i prodaje ponekog uspješnog igrača.
Od prodaje ulaznica nitko i ne živi, niti može. Od njihove prodaje mogu
valjda jedino kupiti mineralnu vodu i toalet-papir, platiti
čistačice i redare. Valjda više ljudi dođe u kino nego na
utakmicu. A što i da gledaju? Klasa je malo, prosječnih
suviše. Liga je i klupski neujednačena, timske razlike
ogromne. Pogotovo između Dinama i manjih klubova. Tu nema nikakve
sportske neizvjesnosti, draži i uzbuđenja, sve se unaprijed zna -
jedino se ne zna koliko će golova razlike biti na kraju. Čak ni Hajduk
Dinamu više nije ravnopravan suparnik.
Što bi se dogodilo da je Hajduk otišao u stečaj,
bi li u njemu uopće “ozdravio”? Naš je
nogomet odavno ozbiljno bolestan i Hajduk tu nije izuzetak. Kakvog
smisla ima Dinamova superirnost u našoj ligi? Koliko znači
ta domaća premoć vidi se kada izađe u Europu.
Koliko Dinamo vrijedi u europskim relacijama? Ništa
više od latvijskih, austrijskih ili bjeloruskih klubova. Zar
Hajduk prije dvije-tri godine nije od prosječnih Mađara
isprašen do sramote! Istodobno dok naši klubovi u
Europi ne znače ništa, dok ispadaju već u prednatjecanju, u
Hrvatskoj su njihovi nogometaši zapravo “pravi
Europljani”. Za svoj mizerni nogomet dobivaju silne novce,
kao da su im rezultati europski.
Ima li u Hrvatskoj novčane moći i sportskog interesa za privatizaciju
nogometnih klubova, za jaku prvu ligu, za europske rezultate i za
sportski biznis? Nogomet nam životari, ali se od njega još
uvijek sjajno živi. Čak i unatoč tome što nam je liga
podijeljena kao i društvo, na malo onih koji imaju i mnogo
onih koji nemaju.
Kakve sportske, etičke i navijačke svrhe ima natjecanje velikih i
malih? Ako su u Prvoj ligi samo dva-tri velika i moćna kluba, a svi
ostali mali i nemoćni, onda cijela liga nema nikakvog smisla. Onda je
nogometni profesionalizam još jedna naša
besmislica. Ako se ne može stvoriti ujednačena i kvalitetna
profesionalna liga, onda je i ona zrela za stečaj.
U POVODU
