Tako neki dan izađem iz frizerskog salona. Vrlo zadovoljno promotrim svoj odraz u staklu izloga, a onda, kako inače nisam veliki pobornik fen frizure i ne trošim odviše vremena na taj aspekt vlastite pojavnosti, nenadano me uhvati panika. Osvrćem se lijevo, desno, izbjegavam poglede mrkih prolaznika, pokušavam to nešto razbarušiti na glavi, ali baš se i ne da, a do kuće mi treba još gotovo četrdeset i pet minuta. Računam, samo da dođem do tramvaja, tamo ih valjda nema. Jer nije posve nemoguće da se ovih dana susretnem s inspektorom porezne uprave, oči u oči, baš na ulici, njegovom novom radnom mjestu. Dovraga, gdje mi je račun?!
Inspekcija sirotinjskih vrećica
“O, gospođo, vidim, imate novu frizuru?”, prilazi mi zainteresirano naftalinski čovo.
“Ma ne, što vam je, išla sam tetki odnijeti lijek pa sam se malo uredila”, zbunjeno odvraćam.
“Ma nemojte mi reći, tetki. Ne bih rekao. Kosa vam danas ima neuobičajeno zdrav sjaj, a i ovo što vam inače strši i pada preko očiju, kao da je tuđom rukom zaglađeno. Također, moram primijetiti i ove male dlačice na vratu kakve imaju žene koje se šišaju na tzv. bob frizuru. Obično budu do jedan centimetar, dok vaše izgledaju kao da ih je netko mašinicom netom uklonio. Uostalom, vi se inače ne češljate s lijeve na desnu, nego obrnuto. Priznajte, da niste možda bili kod frizera?”
Tako mi se u mislima ispriječio inspektor nasred Praške ulice u Zagrebu, ne dopušta mi da prođem, još mu podrhtava ruka, koju jedva zadržava drugom, sve da me ne bi pogladio po glavi i osjetio izdajnički trag stvrdnutog laka za kosu. Baš sam maloprije, u spomenutom salonu, pročitala članak o gospođi iz Osijeka koju su tako, zbog novog zakona o ovlastima financijskih inspektora, sačekali pred kvartovskom pekarnicom tražeći od nje račun. Kako ga nije imala jer je kupujući jeftiniji kruh od jučer, smatrala da joj ne treba, za te tri kune, morala je platiti globu od pedeset. Još su jednog čovjeka uhvatili u pola zalogaja lisnatog sa sirom i ponižavajući ga, dok je žvakao punih usta, nisu imali srca niti uzeli u obzir da ga je možda ispekao doma. Osim te maestralne ideje preturanja po vrećicama sirotinje kako bi se stalo na kraj sivoj ekonomiji, ministar financija se dosjetio i one po kojoj građani koji cinkaju i prijavljuju neizdavanje računa mogu osvojiti nagradu od 500 kuna.
Ovako to može izgledati: uložiš malo, a dobiješ puno i zaustaviš sivu ekonomiju. Jedna od ideja za realizaciju projekta mogla bi biti sljedeća: kreneš po fotokopiraonicama u kvartu, u svakoj kopiraš za pedeset lipa, obiđeš ih dvadeset uz maksimalni trošak od deset kuna, bar u deset nećeš dobiti račun, prijaviš, pokupiš pare i Hrvatska je na konju.
Osim toga, ta odlična ideja otvara prostor za poticanje kulture cinkarenja i još gorih međuljudskih odnosa, kao i lakšu manipulaciju sluđenim građanima, koji će se sumnjičavo osvrtati oko sebe čekajući da prijave ili budu prijavljeni. Svote kojima se barata u pekarama, kafićima, frizerskim salonima i ostalim malim obrtima, ispada, doveli su ovu državu u stanje bankrota. Ali, zato, mirno mogu spavati dužnici na sada već slavnoj, od milja nazvanoj, Linićevoj listi. Kao, objavilo ih, i sad što? Oprostite mi na financijskoj neukosti, ali državna firma dužna državi s državnim službenicima koji su nabili dugove, od ove države upravo je čeka što?
Zatim, poznati sportaši i estradne zvijezde koji uvijek nastupaju za ideju Hrvatske, s računima na Kajmanskim otocima, predvode najjače hrvatske sportske klubove, takoreći ginu na terenu za Hrvatsku, ispada, zatajili su najviše. Vrh vrhova je proslavljeni Thompson, u mnogim hrvatskim očima mučenik, toliko sofisticirani umjetnik koji je u stanju zaraditi čak i kad ne pjeva, koji se, kako tvrdi, redovito pričešćuje, čije pjesme sigurno rado slušaju i djeca i tinejdžeri, posvuda u Hrvatskoj pa sigurno i u Nazorovoj, domu za nezbrinutu djecu. Ako je istina što se piše, taj milijun i nešto sitno koji je utajio od države, toj hrvatskoj djeci dobro bi došao u životu.
Stih iz poznate pjesme “Domovina” Đure Arnolda, koji je u davno doba stajao na ulazu u moju Sedmu gimnaziju koju su u to vrijeme polazili brojni pripadnici današnje zlatne mladeži, roditelja koji su karijeru poreznih obveznika počeli u devedesetima, a do danas posjetili i neke poznatije zatvore, dakle u vrijeme vladavine ravnateljice Vokić, glasio je: “Junak bit ću mačem ili perom, za tu našu domovinu krasnu.” Na svu sreću danas nam mač ne treba, unatoč tome što ga razne porezne neplatiše često zazivaju, kao pedagošku mjeru, predložila bih sljedeći stih nepoznatog umjetnika. Pjesma se također može zvati “Domovina”, stih neka bude slobodan, a junak neka kaže, recimo: “Junak bit ću redovnim plaćanjem poreza za tu našu domovinu krasnu!”
Pljačkaju nas, ali nas vole
Dok sam ovih dana listala malo tu Linićevu listu, na pamet mi ja pala još jedna ideja, nju doduše još nitko nije prihvatio s razumijevanjem, ali uzmimo u obzir da su dobre ideje uvijek ispred svog vremena. Kako je već odavno jasno da sve ove stranke koje se od stoljeća sedmog izmjenjuju na tmurnoj političkoj sceni Hrvatsku samo vode u propast, mnogi će se složiti da smo u velikoj potrebi za osnivanjem još jedne.
Zalažem se za potpuno radikalnu stranku, koja bi nosila naziv Domoljubna stranka poreznih obveznika, naravno, glavni uvjet primanja u članstvo te stranke jest da ste pravi domoljub. Ne onakav koji se mijenja svakih deset do dvadeset godina, nego onaj koji ne pripada ni jednoj ideologiji, a svih ovih godina nije ostao državi dužan ni lipe. Tako bismo odmah eliminirali lažnjake, država bi se pretvorila u ono što treba biti, ne u zemlju s tisuću i nešto otoka za emotivnu manipulaciju, nego sustav kojem rado daš jer ćeš sve to dobiti natrag. U solidnoj liječničkoj skrbi na devetstotom otoku, u kvalitetnom obrazovanju u državnim školama koje pružaju zadovoljni i pristojno plaćeni profesori, u novim vrtićima, u zaštiti građanskih prava u koje će pametno biti uložen novac na koji računamo.
Za izgradnju atmosfere u kojoj se nećemo osvrtati čekajući da nas susjed cinka za petsto kuna, povjerenja u sustav, i trenutno i javno diskreditiranje kradljivaca državnog novca.
On me tuče, ali to radi iz ljubavi, rekla bi sluđena žena. Oni nas pljačkaju, ali nas vole, rekli bi sluđeni građani.
