Otkako se javna riječ, govorena i pisana, sve brže i brutalnije srozava i urušava, otkako se vrijednost, ugled i cijena riječi tope kao zadnje krpe snijega na proljetnom suncu, mene sve češće obuzima čežnja za jednim drugim poslom, zanatom i životom. Recimo, postolarskim. Kad bi mi se evo sada ukazalo bajkovito biće koje ima moć ispuniti svaku želju, ja već dulje vrijeme znam što bih poželio: neka budem postolar.
Zavidim i divim se svima koji imaju dar i znanje vlastitim rukama oblikovati i sačiniti nešto vrijedno, a postolari su mi pri samom vrhu tog popisa, odmah do graditelja violina.
Kad u nekom šoping-centru, u nizu onih pregrada namijenjenih uslužnim djelatnostima, ugledam postolara, učini mi se da stari svijet zanatlija i cehova još uvijek živi i da nije baš sve otišlo k vragu konzumerističkom. Te male radnjice prkose samoj svrsi, smislu i principu potrošačkih hramova – kupi, potroši, baci, kupi.
U tim sitnim obrtima stvari se spašavaju od bacanja, tamo se nešto popravlja, tamo se predmetima produljava vijek trajanja. I to predmetima od kojih je malo što u životu važnije: cipelama. Samo postojanje takvih radnji, baš kao i krojačnica za brze popravke odjeće koje se po tržnicama šire tamo gdje su nekada bili butici, predstavlja pukotinu na lakiranoj površini konzumerističkog raja u kojem se baca sve što zastari ili dosadi.
Majstor ilić i sin u ozaljskoj
Vrijednost pravog zanata ipak nije izumrla, kao ni potreba svijeta za pravim majstorima. O tome na poseban način svjedoče i one rijetke postolarske radionice preostale u ulicama koje su nekada čitave pripadale zanatlijama. U jednoj takvoj radionici svako malo čudesno se pomlade i moje cipele. Kad vam kažem da se nalazi na Trešnjevci, u Ozaljskoj 94, ne smatrajte to reklamom, nego informacijom kojom nagrađujem vašu pažnju i za koju sam potpuno siguran da će vam prije ili kasnije biti vrlo korisna.
Kad god me u toj maloj radnjici odmah s vrata obaviju mirisi kože i ljepila, skupa s vječno srdačnim osmijehom na licu gospodina Ilića, ovom se gradu, zemlji i svijetu u mojim očima vrati barem tračak izgubljenog smisla. Zato me je osobito razveselilo kad se jednog dana za pultom uz majstora Ilića pojavio i mladić na njegovu sliku i priliku. U stara vremena na tablu iznad radnje uz prezime majstora dopisalo bi se: “i sin”.
Na te majstore svog zanata pomislim još češće otkako je prije tjedan dana u zagrebačkom HNK zaigrala opera “Postolar iz Delfta” Blagoja Berse, majstorski sačinjena u osvit Prvog svjetskog rata. Partiturom koja ne pušta vodu i njemačkim libretom napisanim prema Andersenovoj bajci pozabavili su se dirigent Ivan Josip Skender i redatelj Krešimir Dolenčić zanatski vrlo pažljivo, umjetnički nadahnuto, za izvođače izazovno, a za publiku atraktivno i poučno.
Treći čin bersine opere u paklu
Kao i sve bajke, tako i ova ima poruku za svako vrijeme. Ali, dogodilo se, eto, da se sadržaj druge Bersine opere savršeno poklapa s mojim opsesivnim osjećajem da smisao i sudbina svijeta ovise o opstanku postolara i njihove predanosti majstorskom održavanju naših cipela. Telegrafski prepričan, libreto “Postolara iz Delfta” glasi: “Kad se i postolar ostavi alata i postane samo još jedan profita gladni trgovac, sve odlazi dođavola”. Zato se treći čin opere i događa u paklu.
Srozavanje i uništavanje zanata i majstorstva nauštrb brzine i jeftinoće upravo nas je i dovelo ako ne još u sam pakao, a ono u njegovo predvorje u kojem caruje besmisao. Naravno, nije rješenje u tome da se svi damo u šustere, ali bismo se mogli u njih ugledati. Osobito mi novinari. Jer, kad bi se cipele izrađivale i popravljale na način kako se proizvodi većina sadržaja naših medija, svi bismo po ovim jesenskim kišama šljapkali bosi i promrzlih tabana.
U kaljuži u kojoj jesmo riječi čuvaju glavu kao i čizme, ali naše se rečenice raspadaju. Ne znamo ih više zalijepiti ni pravopisom i gramatikom, a kamoli logikom i istinoljubivošću. Sve je manje onih koji slovima znaju zakucati petu da ne otpadne u pola članka. Dakle, dok god se mi novinari ne ugledamo u postolare, oni s đonovima na obrazima vodit će nas bose po trnju.
