Američka javnost i poslovni ljudi s nestrpljenjem su čekali objavu
plana Ministarstva financija o oslobađanju banaka od tzv. toksičnih
financijskih derivata. Prisjetimo se da je radi obnavljanja kreditne
sposobnosti najprije Kongres u listopadu prošle godine odobrio bankama
paket pomoći od 700 milijardi dolara. Bushova je administracija tada
bila kritizirana da najvećom državnom intervencijom u povijesti Amerike
vodi zemlju u socijalizam. Bush je odgovorio da bi nedjelovanje bilo
štetnije jer prijeti urušavanje cijelog financijskog sustava.
Brzo se zaključilo da ta sredstva nisu dovoljna pa je na Obamin
prijedlog odobren novi paket pomoći gospodarstvu od 878 milijarda
dolara. Istodobno je središnja banka FED smanjila kamatnu stopu gotovo
na ništicu i ubacila više od 2,6 bilijuna dolara u bankarski sustav.
Očekivani su rezultati izostali i banke još nisu posve obnovile
kreditiranje. Neke su čak najavile da će vratiti dio pomoći državi jer
ne žele pristati na uvjete poslovanja koji s novcima dolaze. Boje se
državnim dužnosnicima osigurati cjelovit uvid u poslovne knjige, čime
bi otkrile i ukupne dubioze.
Očito, problemi su u bankama ozbiljniji jer iznos problematičnih
financijskih derivata raste iz dana u dan. Investitori su spremni
otkupljivati od banaka te derivate za 30 posto njihove vrijednosti, ali
banke ih ne žele prodavati ispod 60 posto vrijednosti, brinući se da bi
ih niža cijena dovela u nelikvidnost, odnosno bankrot.
Novi plan ministra Timothyja Geithnera ima mnogo nepoznanica i temelji
se na nekoliko pretpostavki od kojih je najneizvjesnija ona da će
vrijednost kupljenih problematičnih derivata aukcijom u skoroj
budućnosti porasti pa će Obamina vlada prodajom profitirati. Planom se
predviđa otkup do 1 bilijuna problematičnih derivata, a procjenjuje se
da ih u bankama ima više od 2 bilijuna i da bi taj iznos u skoroj
budućnosti mogao znatnije narasti.
Premda je Wall Street reagirao pozitivno na objavu plana, mnogi nisu
optimistični jer su za stabilan rast dionica potrebne vijesti tvrtki o
ostvarivanju profita, a ne gubitaka i očito će za to, kako priznaje i
Obama, trebati vremena. Analitičari podupiru vladinu politiku
intervencija u gospodarstvo i pojačanu potrošnju usprkos proračunskom
deficitu te su složni s politikom središnje banke o smanjivanju kamatne
stope i ubacivanju novih sredstava u bankarski sustav riskirajući
inflaciju na dugi rok.
Poručuju da pristup svim bankama ne smije biti jednak već da vlada mora
privremeno preuzeti problematične, restrukturirati ih i u kratkom roku
prodati kao što je napravila i osamdesetih godina s kreditnim zadrugama
koje su financirale kupnju nekretnina. U protivnom, državne se
intervencije sve više definiraju kao ulijevanje vode u bačve bez dna s
primjedbom da su profiti pripali pojedincima, a gubici se dijele na sve.
Većina građana slaže se s vladom da bez rješavanja problema banaka nema
oporavka i zato pitaju zašto se ne primjenjuju provjereni recepti već
se smišljaju nove metode velikih rizika, a time i neizvjesnih
rezultata. Opasnosti od inflacije zbog velikih intervencija i visokog
deficita, a time i pada vrijednosti dolara najviše se boji Kina koja
drži više od 1 bilijun rezervi u američkim državnim obveznicama i
jednako toliko u različitim dolarskim obveznicama. Zbog toga i lobiraju
za novu svjetsku valutu, što je Obama pametno odbacio.
POGLED S MANHATTANA
