Ne, nije riječ o srpskom i hrvatskom jeziku, ćirilici, posterima Vuka
Stefanovića Karadžića, a najmanje o ravnatelju Milovanu Ležaji, nego je
riječ o hrvatskom suverenitetu.
Sredinom devedesetih radio sam u mađarskoj Baranji, u nezaboravnom
Pečuhu.
Od svih mogućih televizijskih programa najradije sam gledao Televiziju
Vukovar. Bio je to čisti nadrealizam. Da je to mogao gledati srpski
nadrealistički pjesnik Dušan Matić (kojega sam kasnih
sedamdesetih upoznao na jednom jugoslavenskom ručku kod Jele i
Draška Ređepa u Novome Sadu), vidio bi bolje nego ikad kako
je zbilju nemoguće nadmašiti, ma što joj u svom
tekstu učinili. U ovoj mi je prilici u pamet došao prizor
izazvan jednim događajem s vukovarske tržnice.
Netko je svežanj šargarepe platio kunama! Na noge je skočilo
sve živo, tržnicu su preplavili novinari i policajci, sazvani su
izvanredni sastanci organa vlasti, organizirane su posebne tv-emisije,
samo što nije počela opća mobilizacija.
Ono što je počelo s tom srpskom mrkvom plaćenom hrvatskim
kunama, završeno je ovih dana ostavkom školskog
ravnatelja u Jagodnjaku i unošenjem hrvatskih ikona (Krleža,
Tesla, Tadijanović) u srpsku školu. Hrvatsko je Podunavlje
napokon pod hrvatskim suverenitetom! I samo je o tome riječ u galami
što već danima zaglušuje naše medije:
o tome da u hrvatskoj prosvjeti može postojati samo jedan suverenitet
(vrhovništvo), a to je suverenitet Republike Hrvatske.
Nastavne planove i programe svih hrvatskih javnih škola (od
osnovnih do visokih) određuju hrvatske prosvjetne vlasti. U svima njima
je nastavni jezik hrvatski, bez obzira na to tko i gdje nastavu
izvodio. Svi naši građani - i stranci, ako imaju
odgovarajuće dozvole - mogu predavati bilo koji predmet, pa i hrvatski
jezik. Nužno je da imaju odgovarajuće kvalifikacije i podobnost
(registrirani pedofil, primjerice, nije podoban za rad s djecom, kao
što ni netko alergičan na hrvatski jezik, bez obzira na
kvalifikaciju, ne može biti podoban za nastavnika hrvatskog jezika).
Postoje, dakako, i posebne javne škole u kojima se nastava
ne mora odvijati na hrvatskom jeziku (npr. škole za
pripadnike nacionalnih manjina), ali i planove i programe takvih
škola može odobravati samo hrvatska prosvjetna vlast.
Raditi u njima mogu svi koji su kvalificirani, bez obzira na
nacionalnost. Kao što ih i pohađati mogu svi koji to žele,
prihvaćajući dakako posebnosti na kojima škola počiva.
Pripadnici nacionalnih manjina ne moraju pohađati posebne
škole ako to ne žele, ali kad pohađaju opće javne
škole ne mogu postavljati nikakve posebne zahtjeve.
GOST SURADNIK
