Hoće li američki predsjednik George Bush dočekati kraj mandata samo u
društvu supruge Laure? To ironično pitanje u Americi
postavljaju brojni analitičari nakon ovotjedne ostavke njegova ministra
pravosuđa Alberta Gonzalesa. Poslije višemjesečnih kritika i
prozivanja da je otpustio osam federalnih tužitelja jer političkim
mentalitetom nisu odgovarali prohtjevima Republikanske stranke i
Bushovu konzervativizmu, Gonzales nije preživio pritisak javnosti i
mnogih senatora, pa čak i pripadnika svoje stranke koji su tvrdili da
su njegovi postupci štetni za Bijelu kuću i Ameriku.
Alberto Gonzales bio je prvi ministar pravosuđa u SAD-u meksičkog
podrijetla, jedan od najvećih uzora milijunima mladih Meksikanaca koji
sanjaju da ostare “američki san” nakon
što s roditeljima pobjegnu iz siromaštva vlastite
domovine. Gonzales je uz druge Bushove političke jastrebove glavni
kreator antiterorističkih zakona, a ostat će upamćen i po
“zanimljivom” poimanju mučenja koje se provodilo
nad pritvorenicima u zloglasnom američkom zatvoru Guantanamo Bay!
Možemo samo zamisliti koliko bi na tim slučajevima Haag imao posla i
koliko bi se radovala Carla del Ponte u osmišljavanju
optužnica da nije riječ o moćnim Amerikancima!
Dakle, Alberto Gonzales pridružio se društvu poznatih
političara poput svoga prethodnika Ashcrofta, pa ministra obrane
Donalda Rumsfelda, jednog od kreatora rata u Iraku, predsjednika
Svjetske banke Paula Wolfowitza te utjecajnog Karla Rova koji su, zbog
političkih, etičkih pogrešaka, sukoba interesa i osude
javnosti, bili prisiljeni napustiti krug najvažnijih Bushovih ljudi.
Ostavka Gonzalesa želi se prikazati kao predsjednikova odluka, kao
njegovo dodvoravanje glasačima koji otvoreno šalju poruke da
republikanci neće na izborima sljedeće godine dobiti njihovo
povjerenje.
Neposredno prije ulaska u izbornu godinu George Bush traži manevarski
prostor da bi, barem promjenom svojih najznačajnijih kadrova, stvorio
percepciju da razumije kako nije idealno vodio zemlju i kako su
greške očite, ali on, eto, to priznaje i traži nove ljude i
nova politička rješenja. Predaleko je ratom u Iraku i
paranoičnom borbom protiv terorizma otišao Bush u svojoj
destruktivnosti svih onih vrijednosti i kvaliteta koje je imala Amerika
da bi slika postala idealna samo promjenom glavnih glumaca. Ministar
pravosuđa Alberto Gonzales smijenio je tužitelje koji su odbili
prekinuti istrage protiv republikanaca ili su se suprotstavili
nametnutom pokretanju istraga protiv demokrata koji su politička
konkurencija.
Stil je to koji mi Hrvati pamtimo prije devedesetih, ali ni mlada
demokracija naše samostalne države nije bila imuna od takvog
ponašanja. Gotovo da nema političke stranke u Hrvatskoj, od
HDZ-a, SDP-a, HNS-a i svih drugih koje su participirale u vlasti, koja
nije na ovaj ili onaj način pokušavala zataškati
svoje afere, a izvući tuđe! Ono što se, za razliku od
Amerike, kod nas čini “nemogućom misijom” jest da
aktualna vlada nikoga od ministara koji su prozvani u javnosti ne
mijenja, zataškava sve njihove grijehe pa čak
“vjeruje” da je njihovo sjedenje u nadzornim
odborima, pa i onog u Fondu za privatizaciju,
“uzvišena uloga”. Toliko su visoko na
Olimpu da nisu ni primijetili što se oko njih događa. Tako
je i Bush mjesecima mislio da narod ne razumije u čemu se to Gonzales
“zaletio”, ali kad se uplašio za sebe i
ostatke ostataka svog ugleda, brzo je proradila spoznaja. Da je barem
Bush pitao Sanadera kako mu uspijeva imati toliko
“uspješnih” uza se i na koji ih način
odabire! I mi bismo htjeli znati odgovor!
Pisma iz iseljeništva
