Ubojstvo Ive Pukanića nije obično ubojstvo, kakvih je inače sve više.
Ubiti novinara uvijek je i više od običnog ubojstva.
Smrt vlasnika Nacionala nije samo zločin, nego i demonstracija moći
nalogodavaca njegova ubojstva. Ovo je ubojstvo i njihova svojevrsna
javna poruka. Jer Pukanić nije bio obični novinar, što zbog svoga
imovinskog statusa, što zbog stila i načina ponašanja, možda još i
najviše zbog svojih društvenih i političkih veza.
Ivo Pukanić je „bio na ti“ valjda s većinom poznatih i utjecajnih osoba
u ovoj zemlji. Njegove su veze sezale do najviših sfera vlasti i moći u
Hrvatskoj. Pukanićeva bi smrt stoga mogla bit čitana i kao – što kao
otvorena, što kao šifrirana – poruka i utjecajnim pojedincima i
institucijama. Pa i najvišima. Vjerojatno se računalo i na odjek koji
će izazvati ubojstvo nekoga toliko poznatoga i s toliko visokih veza
kao što je Pukanić. Taj je efekt polučen – psihoza je proširena.
I u inače frustrirano društvo, suočenom sa življenjem „u minusu“,
uneseno je i dodatno strahovanje, bojazan za osobnu sigurnost. Na
ulicama se počelo ginuti kao u ratu. Žrtvom može postati svatko. U
napadu na Pukanića moglo se i to dogoditi, mogli su stradati i slučajni
prolaznici. Nasilje i terorizam nisu tek nešto što se događa samo
drugom, jedino nekome poznatom i utjecajnom.
Ivo Pukanić bio je i poznat i utjecajan. Postao je paradigmom
ostvarenja tzv. američkog sna na hrvatski način. Bio je pripadnik
hrvatske društvene elite nastale u posljednjih petnaestak godina. S
vremenom je osobno ime i prezime pretvorio u općepoznato “Puki”.
Utoliko i njegovo ubojstvo nije tek jedno od mnogih koja su se dogodila
na zagrebačkim ulicama.
Koji god bili motivi naručitelja Pukanićeva ubojstva, oni su ostali u
pozadini čuđenja, zaprepaštenja i straha koje je ubojstvo prouzročilo.
Možda je širenje straha i bilo jednim od ciljeva koje se kanilo
polučiti Pukanićevom likvidacijom. Ako se nekoć i činilo da je
svojedobno pucanje na nj njegova inscenacija, koju se banaliziralo
parafrazom „Ivo, pazi metak!“, nakon ovoga što se dogodilo, tragično je
jasno da se nije radilo o blefu. Izgleda da je to kasno shvatila i
policija.
Poslije ubojstva Anđele Bešlić, Kristine Šušnjare i Luke Ritza, te
ubojstava Ivane Hodak i Ive Pukanića, Hrvatska psihološki više nije
ista zemlja. Bojazan, nesigurnost, zebnja i strah postali su dijelom
naše svakodnevice. Utoliko je i ubojstvo Ive Pukanića i šefa njegova
marketinga, Nikole Franjića, po tragičnosti slično drugima, no po
svojim društvenim i političkim posljedicama dalekosežnije i prelomnije
od drugih. Poslije ubojstva u Vlaškoj, Hrvatska se sa samom sobom
suočila na dosad najružniji način. Za nadati se je – da se u zrcalu
prepoznala.
U POVODU
