Da se prije desetak godina dogodilo da neki naš sportaš odbije
nastupiti za nacionalnu reprezentaciju to bi postao ne samo sportski
nego i politički problem. Političniji dio nacije bi se uzbudio, čudio,
gunđao, ljutio, a njezin temperamentniji i bontonu neskloniji dio - i
psovao.
Sportaš koji bi tako postupio riskirao je ne samo takve pogrde, nego
ujedno i sumnjičenje za manjak rodoljublja i domoljublja. Njegov bi
patriotizam bio podveden pod sumnju. Dovoljno je tek sjetiti se našeg
najboljeg plivača Duje Draganje i galame i sumnjičenja kojima je bio
izložen i napadan kada se dvoumio da li ostaviti dres s hrvatskim grbom
i plivati pod zastavom Katara.
Poslije nekoliko košarkaških otkaza selektoru Jasminu Repeši, i samo
nekoliko godina nakon galame na Draganju, graja je neusporedivo manja.
Kao da su prošle puno brojnije godine, i kao da patriotizam više nije
osobito na cijeni ni među sportašima ni među nacionalnim navijačima!
S nestankom i završetkom velikih nacionalnih tema jenjava i hrvatski
patriotizam. I ne samo da jenjava, da se stišao, i da ga se stišava,
nego ga se slijedom „političkog realizma“ i dalje relativizira. Kada su
bili prvi slobodni izbori, potom saborsko glasovanje i referendum o
samostalnosti Hrvatske, a zatim i njezina obrana, patriotizam je bio
jednoznačan i prepoznatljiv. Hrvatske samostalnosti klonili su se
politički kalkulanti. U njezinu obranu išli su dragovoljci.
Dezerteri su se proglasili pacifistima, neki pak logističarima, i
razbježali po inozemstvu. Granicu između patriotizma i onoga što on
nije bilo je lako i jednostavno povući. Rodoljublje i domoljublje mogli
su se sažeti sloganom pro patria, ili pak podvesti pod novo-budnicu
Prljavog kazališta: „Lupi petama, i reci – sve za Hrvatsku!“ Lako je
kao protudomoljubnu bilo vrednovati i „pretvorbu i privatizaciju“, ma
koliko se njihovi akteri napuhivali svojim „velikim hrvatstvom“.
Stvarni pljačkaši i ideolozi pljačke tu su nam grabež podmetali i
podvaljivali i kao nacionalnu i kao ekonomsku nužnost! Pa i kao
patriotizam! Da se danas svi pozvani košarkaši, a sutra i drugi
sportaši, neće odazvati pozivu svojih selektora, zapravo i nije veliko
iznenađenje. To je dio općeg, globalnog duha vremena, ali i sastavnica
hrvatske inačice toga duha vremena, tj. stalne relativizacije samog
pojma patriotizma.
Prvo se njegovo veliko, službeno drukčije tumačenje dogodilo kada je
grupa optuženih bosanskih Hrvata otpremljena u Haag. Dok je zbunjeni
puk bio zabezeknut, ne shvaćajući što je posrijedi, uvijek bi se
pojavio neki hrvatski Suslov koji bi začuđeno pučanstvo, poput toga
sovjetskog advocatusa diaboli, uvjeravao da je posrijedi „domoljubni
čin“!
Novi i još očitiji premet dogodio se i u odnosu prema generalu
Gotovini. Mnogi koji su javno sugerirali da simpatiziraju s njegovim
bijegom, u promijenjenim su političkim okolnostima postali pobornici
političkog realizma i generalova hvatanja. „Locirati, uhititi,
transferirati“, službeno je javno predstavljeno kao nužno domoljubni
čin!
Prirodno je da sa završetkom velikih nacionalnih tema slabi i
nacionalni naboj. Ali u Hrvatskoj se on sparušao ne samo zbog toga i
zbog utjecaja globalističkog vremena postmoderne, koje je
individualizam pretpostavilo „duhu naroda“ (ali ne i pojelo patriotizam
europskih naroda), nego i zbog hrvatskih nedosljednosti i apsurda.
Hrvatski patriotizam nije istrošilo samo vrijeme.
Prirodno je i logično da ga zbog vremenskog protoka ima manje nego
nekoć. Što u Hrvatskoj bude više musilovskih „ljudi bez svojstava“ i
patriotizma će biti sve manje. I ne samo među košarkašima.
BIJEDA POLITIKE
