Kada netko poznat i priznat godinama javno šuti, a zna se, ili
pretpostavlja, da bi imao i znao što reći, te se napokon takva osoba
negdje i pojavi i kaže ono što godinama nije, onda je već sama ta
činjenica dovoljan razlog za javnu pozornost Intervju Zvonimira Bobana
našem listu nije samo razgovor s nekim znanim tko je dugo šutio. To je
razgovor s nekim za koga se i prije znalo da nije samo nogometaš, kome
glava nije “samo u balunu”, nego za koga se s pravom predmnijevalo da
ima što reći, i da godinama šućeno, kad procijeni da je pravo vrijeme,
umije reći.
Razgovor s Bobanom nije puko čavrljanje o nogometu. Nije to ni ono što
se u psihologiji zove “transferom autorita”, kada netko tko je
poštovanje stekao na jednom području, na temelju toga autoriteta sudi o
nečemu u području o kome nema pojma.
Zvonimir Boban jest nogometni autoritet, no on se i u razgovoru za naš
list pokazao da je intelektualac koji misli svojom glavom. Njegova je
posebnost ne samo to što je intelektualac među nogometašima nego i što
je slobodnomislećim intelektualcem u mnoštvu ideološki navezanih i
ovisnih, koji misle tuđom glavom. Utoliko je još i važnije da se
nasuprot tome jednobojnom intelektualno-estradnom jatu, koje ima javni
monopol na sud o svemu, pojavi netko tko ne misli poput toga jata.
Zato je za mentalni samorespekt hrvatskoga društva i za nacionalnu
samosvijest važno da se nakon, za mnoge senzacionlne i terapeutski
blagotvorne i okrepljujuće pojave dr. Davora Pavune, pojavio još netko
tko je “kritička savjest društva”.
Dva televizijska gostovanja profesora Pavune mnogima su bila
ohrabrujuće svjedočenje da se o Hrvatskoj može govoriti s nadom i
uvjerenjem da je ona moguća i kao sretna zemlja.
Poslije onoga što je Pavuna govorio s takvim zanosom i vjerom u dobro,
u ljubav, istinu, poštenje i u iskonsku snagu “hrvatskog narodnoga
genija”, čovjek se nekako osjeti emocionalno dotaknutim, ljepše i
sretnije, ispunjen nekim neobjašnjivim pouzdanjem i nadom. Poslije
Pavune, Boban je drugo veliko intelektualno i emocionalno osvježenje.
Zbog njihove posebnosti, zbog pokazane mogućnosti da se o svemu može
govoriti i sasvim drugačije, a posebno zbog njihova nacionalnog i
patriotskog zanosa, svjetonazorski će ih i politički oponenti sporiti
ideološkim objedom: “nacionalistički intelektualci”.
Za vjeru u budućnost Hrvatske bitno je da o hrvatskoj prošlosti i
sadašnjosti, o hrvatskome mjestu u globalnom svijetu, govore ljudi
kojima se ne može sporiti ni svjetskost ni hrvatstvo.
Osobito je važno to što o Hrvatskoj govore i kritički i neovisno i bez
ustezanja. Uspješnost, ugled, domoljublje i intelektualna neovisnost
daje im pravo na kritički sud i o državnoj politici, crkvenom ponašanju
i društvenim vrijednostima.
Javna je pojava Bobana i Pavune u ovo krizno vrijeme, pa i vrijeme
intelektualne krize, još i važnija, jer daje nade. Jer se (i) po njima
vidi da Hrvatska ima i sposobnih, i uglednih i uspješnih pojedinaca,
koji su i svjetski ljudi i domoljubi, koji su intelektualno samosvojni,
a nacionalno odgovorni, koji nisu anacionalni intelektualci na
daljinski upravljač.
U POVODU
