Pucali su trice, slobodnjake, peterce i osvajali medalje. Neki od hrvatskih olimpijaca svojoj su djeci ljestvicu postavili visoko. No, izgleda da su posao obavili dosta dobro, jer koliko si kvalitetan vidiš tek kada učenik nadmaši učitelja, a neki su u tome i uspjeli.
Da, imali su Bukić, Arapović, Sukno i Šimenc lijepu sportsku povijest, uspomene, odličja, rezultate..., a sada je red na ista prezimena, iste gene, ali različite ljude. Sada su tu neki novi talenti, neko novo razdoblje, sada stranice u novinama pune Sandro, Marko, Luka...
Vaterpolo je najpopularniji sport u Dubrovniku, a dosta je igrača i generacija prošlo kroz Jug, ali najpoznatija je vjerojatno dinastija Sukno. Otac Goran zlatni je olimpijac, s reprezentacijom bivše države 1984. godine u Los Angelesu okitio se medaljom.
Njegovi sinovi krenuli su njegovim stopama, a mlađi Sandro je prije četiri godine u Londonu i sam osjetio kako je to pjevati svoju himnu. Sada ima priliku obraniti zlato i nadmašiti oca.
– Nismo ih mi nikada tjerali da igraju vaterpolo. Voljeli su treninge. Počeli su igrati u Cavtatu, u moru, kao i sva druga djeca. Evo i danas ih ima u moru po 40-50. Sandro je odmalena volio vaterpolo, ali imao je jedan mali minus – bio je jako mršav i tanak, iako je od početka bio talent. Predviđali su mu na na račun toga što nije bio moćan da neće uspjeti, ali je on imao tu želju i volju i nadoknadio je to. Ponosim se njime. Jedan je od najboljih igrača na svijetu. Ja sam prošlost, on je sadašnjost – kaže Goran Sukno.
Vaterpolo ostao u obitelji
Vaterpolo je jedan od najtrofejnijih naših sportova, zato je i najviše sportskih nasljednika baš u njemu. Osim Sandra, hrvatsku kapicu u Riju nosit će i Luka Bukić. Njegov je otac Perica osvojio tri olimpijske medalje, prvo je s Jugoslavijom pokorio svijet 1984., pa je taj uspjeh ponovio 1988., s Hrvatskom se pak iz Atlante1996. godine vratio sa srebrom, a njegov sin Luka sada kreće po prvu medalju.
– Bio je discipliniran, ne sjećam se da je ikada propustio trening, ali moram priznati da nije bio zaljubljenik u vaterpolo kao što sam bio ja, no sve je ipak doživljavao dosta ozbiljno – prisjeća se Perica Lukinih početaka i dodaje:
– Luka ima talent, ali je i dosta uporan. Upornost je osnova bez koje nema ničega. Često znam reći da bih još uvijek igrao kada bih mogao igrati bez treninga. Prema tome: snaga, brzina, izdržljivost i kvalitetna priprema danas su osnova svega.
Iako imaju zajedničku ljubav, o vaterpolu, kaže Perica, ne razgovaraju.
– Ima Luka svog trenera i stručni stožer. Nastojim ne ulaziti u taj dio, ne dajem mu savjete. On se pokušava odmaknuti od mene na neki način i kada se nađemo tema sigurno nije vaterpolo – kroz smijeh dodaje.
U tatinim tenisicama
Goran i Perica svoj su ponos poslali u Brazil. Njihov pomladak sada će pokušati ispisati nove stranice, koje je Dubravko Šimenc ispisivao 1988. i 1996. I on je dijete vaterpolista, njegov otac Zlatko 1964. na OI u Tokiju osvojio je srebro, a Dubravko je otišao korak dalje od njega. U svoju kolekciju upisao je i zlato iz Seula i srebro iz Atlante.
– Uvijek su bili neki pehari oko mene, slike, ljudi koji su pričali o sportu, u glazbenim obiteljima pričalo se o glazbi, a u mojoj se pričalo o sportu – kaže dugogodišnji bivši vaterpolist.
– Tata mi je stalno davao savjete, ali što si odrasliji i kada dođeš do nekog sportskog usavršavanja, moraš slušati trenera. Rudić, Antunović, Kovačević, to su sve bili ljudi koji su utjecali na moju karijeru – rekao je Dudo.
Osim vaterpolista i košarkaši imaju olimpijske nasljednike. Franjo Arapović ispod obruča na OI trčao je 1988. i 1992., oba puta kući se vratio sa srebrom, sada je “njegove tenisice” obuo Marko, dvadesetogodišnjak koji je s momčadi izborio vizu za Rio i ondje će pokušati poboljšati krvnu sliku hrvatske košarke.
– Pričao sam mu što znači natjecati se na Olimpijskim igrama, ali ako niste tamo ne možete shvatiti što to znači. Tek kada uđete tamo u red i stojite kraj svjetskih zvijezda, čekate akreditaciju, vidite da su svi jednaki, to je nešto sasvim drugo. Marku sam prije polaska poručio jedino da bude sretan i ponosan – kaže Franjo, koji se prisjetio kako je Marko počeo s košarkom:
– Nikad u životu nije zakasnio ni na nogomet, ni na rukomet, ni na košarku, volio je treninge, nismo ga nikada forsirali da igra košarku, to je bila njegova odluka.
