Imamo kraljicu visina, Blanku Vlašić, imamu kraljicu diska, Sandru Perković, a na Igrama u Riju dobili smo i kraljicu u bacanju koplja, Saru Kolak! To što je 21-godišnja Ludbrežanka osvojila zlato u bacanju koplja jedno je od najvećih iznenađenja na ovim Igrama, ne samo u atletici. Mnogi će se sjetiti Igara u Meksiku 1968. godine kada je plivačica Đurđica Bjedov osvojila zlato. I to je bilo ogromno iznenađenje. Sara je u Riju pobijedila hicem od 66,18 metara, što je trenutačno peti rezultat sezone. Poboljšala je hrvatski rekord za 1,68 metara.
– Iskreno, za mene ovo zlato nije baš tako veliko iznenađenje. Za ovo sam trenirala, dala sam sve od sebe. Kada sam se plasirala u finale, rekla sam si – kad si već među dvanaest, zašto ne osvojiti medalju. Jer, tko će čekati sljedeće četiri godine? Psihički i fizički sam bila spremna. Nisam se zadovoljila samo time što sam ušla u finale. Kad uđeš u finale jednog velikog natjecanja, onda ti medalja mora biti cilj. Druge nema. U suprotnom bih se pitala što tu uopće radim – rekla je Sara.
U finalu je otvorila seriju s boljim hicima nego u kvalifikacijama.
Odsjekle su im se noge
– Da, istina. Drago mi je da nisam treneru popila živce odmah na početku finala. Bitno je da je on plakao od sreće na kraju. Znala sam da bi radije da sam bacila odmah dalje od 66 metara u prvoj seriji. No, tko zna. Da sam u prvom hicu bacila tako daleko, možda bi se suparnice do kraja oporavile. Ovako, nakon četvrte serije nije bilo šanse da netko baci tako daleko. Nakon mojih 66,18, sigurna sam da su im se odsjekle noge – rekla je Sara.
Ovo je svakako njezina sezona. Na dva velika natjecanja osvojila je dvije medalje i u oba slučaja s novim hrvatskim rekordom.
– Sezona je bila odlična, ali imamo još jako puno posla. Rekao mi je Joško Vlašić, otac i trener Blanke, da sad moram uživati u ovom trenutku. U redu, uživam u ovom trenutku. Eto, čak se nisam rasplakala od sreće. U tolikom sam šoku da jednostavno ne mogu pustiti suzu – istaknula je Sara.
Nakon osvojenog zlata dali ste izjavu norveškoj televiziji, novinaru koji je vaš idol, Andreasu Thorkildsenu. Što vam je rekao?
– Zagrlio me. Meni je to bio vrh svijeta. Ostao je bez riječi, kao i ja – istaknula je.
Vrijedi li vam taj zagrljaj idola više od zlatne medalje?
– Ma, jok. Nijedan muškarac nije važniji od zlatne medalje. Dobro, osim tate, brata i trenera – sa smiješkom će Sara.
Najbolja prijateljica Mateja Ratej već je na dva velika natjecanja ostala u Sarinoj sjeni.
– Žao mi je što nije bila sa mnom u finalu, na postolju. Zaslužila je. Bila bi to jedna lijepa, velika borba, kao na treningu. Sljedeće godine bit ćemo obje na postolju na SP-u u Londonu – rekla je Sara.
Kada je trčala počasni krug na stadionu, govorila si je u bradu: Ajme, ja sam olimpijska prvakinja.
– Znam da su bile velike proslave u rodnom Ludbregu, u Rijeci, u mom klubu Kvarneru, u Celju. I Sukošanu... U svakom tom gradu ima krug ljudi koji su me prihvatili kad mi je bilo najteže. U AK Kvarner provela sam možda dvije najljepše godine. Celje nije moj dom jer sam Hrvatica, ali su me tamo ljudi prihvatili kao da sam njihova obitelj. Uostalom, trener mi je drugi otac, svaki dan smo gotovo 24 sata skupa.
Na klupi vježbala kako po zlato
Nakon EP-a u Amsterdamu novinari su je pitali hoće li ona biti atletski Jakov Fak, odnosno hoće li uskoro nastupati za Sloveniju.
– Taj film nećete nikad gledati – odgovorila je tada Sara.
Kako je rame koje ste operirali?
– Odlično. Trake koje stavljam mi puno pomažu. Imaju smisla, bacam s njima godinu i pol. Do kraja sezone imam još neka natjecanja, onda moram završiti obveze na Poslovnoj akademiji u Rijeci i onda idem na more, krajem rujna.
Nakon novog zlata Sandra Perković je zaplesala na tribinama.
– Sandra mi je jednu lijepu stvar doviknula s tribina. Ja sam samo digla prst gore, da sam čula. Ali, neću reći što mi je rekla. I trener je vikao neke lijepe stvari. To su stvari koje me motiviraju.
Imala je neobičan trening uoči finala.
– Postavio mi je trener klupu i rekao da se penjem na nju i silazim. I tako nekoliko puta. Ja sam mislila kako su to vježbe za noge, a trener mi kaže: Ne to je bila vježba kako stati na postolje – zaključila je Sara.
mislim da joj medalja ne bi bila iznenađenje. nekako je naslov izvučen iz konteksta. ali sve u svemu, Sara je super!