Otvarajući vlastitu stranicu na popularnom internetskom portalu za mlade “MySpace” trinaestogodišnja Megan Meier iz St. Louisa u državi Missouri vjerovala je, poput stotina tisuća svojih američkih vršnjaka, da je dobila dio svog malog prostora u svemiru.
Samo njezin tajni svijet u kojem će igre s lutkama zamijeniti virtualni prijatelji, prve prave ali i imaginarne simpatije, razgovori u kojima se može biti netko drugi, odrasliji, samouvjereniji, ljepši i poželjniji. Kad su počele stizati simpatične poruke od mladića koji se predstavljao kao Josh Evans, ništa više nije moglo zaustaviti Megan da nakon škole što brže odjuri kući gdje je u oazi vlastite sobe na njezinu računalu čekao On.
Ustreptala djevojčica svakodnevno je “nebeskom poštom” primala preko MySpace pisma puna toplih riječi, pohvala – one podrške koja joj je nedostajala a koju, zaključila je u dopisivanju s novim prijateljem, u toj dobi djeci ni jedan roditelj na svijetu ne pruža dovoljno. Josh je imao razumijevanje za Megan.
Pa nije on vikao poput mame da treba urediti sobu ili završiti domaću zadaću. Njihova je korespondencija, razmjena fotografija, razmišljanja i planova postala dio Meganina svakodnevnog života. Onoga koji, uvjeravala se, sada poprima obrise, dobiva smisao te liječi mladenačku depresiju kojoj je bila sklona i zbog koje je ponekad uzimala medikamente. Bajka je prekinuta u trenutku kad je Josh napisao da se ljuti jer je saznao da je loša osoba te da o tome govore njezine prijateljice pa je zaključio, napisavši to u poruci, kako bi “zemaljska kugla bila bolje mjesto bez nje”.
Za Megan se srušio čitav svijet, izgubila je smisao postojanja, njezin Josh je poželio da je nema, da nestane. Onda je uzela konop i objesila se u vlastitoj sobi, na mjestu s kojeg je dok je gubila dah a iz nje izlazio život mogla gledati u sliku na računalu, na stranicu koja je pokazivala MySpace i Josha, onoga kojem više trinaestogodišnja Megan nije potrebna.
Ova je šokantna priča potresla zadnjih dana Ameriku, ali njezina tragičnost ne završava se smrću djevojčice. Istraga je potvrdila da Josh nije nikada postojao, da je njegov identitet izmislila jedna majka iz susjedstva koja je znala da se njezina djeca dopisuju preko MySpace s nesretnom Megan.
Ta je osvetoljubiva i bešćutna žena, skrivena iza imaginarnog mladića Josha, željela pomoći vlastitoj djeci da pobijede u mladenačkim svađama preko interneta u kojima su kako je svojim izobličenim umom procijenila njezini potomci bili inferiorni. Slučaj Megan otvorio je prostor za rasprave, istraživanja, procjene psihijatrima, sociolozima, policiji, internetskim tvrtkama i mnogim drugima jer je alarmantna za sve.
U nekim newyorškim osnovnim i srednjim školama, čemu i sama svjedočim, roditelji traže hitne sastanke s ravnateljima, žele čuti savjete kako se ponašati, kako spriječiti da im djeca budu manipulirana preko interneta. Uz stalni strah da im se preko virtualnog svijeta tehnike ne približe pedofili, sad se pojavljuje još jedan: strah od onih koji će koristeći se mogućnostima interneta, krhke mladenačke karaktere, razbuđenu maštu, neostvarene želje pokušati kontrolirati, obezvrijediti, izmanipulirati i ako ne baš usmrtiti svakoga, onda oštetiti mlade živote, učiniti ih bogaljima vlastite emocionalne budućnosti.
I to se sve djeci događa nekoliko metara od nas, u istom stanu, u njihovoj sobi. Okrutno i bolno, ali Amerika je uspješna u saniranju takvih pogrešaka, kao što je i svjetski predvodnik u kreiranju novih problema modernoga doba.
