Ivica Kostelić se posljednji put spustio između slalomskih kolaca na Podkorenu u Kranjskoj Gori. Istovremeno, jednom od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena bila je to, vjerojatno, i posljednja natjecateljska utrka u Svjetskom skijaškom kupu. Neće je sigurno pamtiti s osmijehom na licu jer startao je 59. i kroz ciljnu ravninu stigao kao 53. s 3,99 sekundi zaostatka za vodećim Marcelom Hirscherom.
Bez obzira što ovakvu tvrdnju nismo mogli poduprijeti nijednom izjavom iz stožera Kostelićevih, jer oni o tome javno ne govore, prožima nas iznimno snažan osjećaj da će to doista tako i biti. No, poznavajući količinu strasti koju Ivica ima prema stilu života vrhunskih sportaša, znajući koliko voli trenirati i natjecati se, ali i znajući za utkanu mu crtu trenažnog mazohizma, i s tim našim snažnim predosjećajem moramo biti oprezni.
Možda u osvajanje Južnog pola
Jer, nije nemoguće da Ivica još neko vrijeme nastavi trpjeti bolove u koljenu i da odradi nešto kraće pripreme (i proljetne i jesenske), da odveze koju utrku iz gušta i da se tako održi u formi za veliki finale karijere na Sljemenu. A to bi bio spektakl koji bi Hrvatska pamtila, ako nam je dopušteno maštati, možda čak i pred 30 tisuća ljudi. Uvjereni smo da bi se o tome godinama pričalo kao o događaju za pamćenje, ravnom svim onim dočecima velikih hrvatskih pobjednika na Jelačićevu placu.
A Ivica je doista zaslužio da priču svoje velike karijere zaokruži na brdu iznad njegova Zagreba na kojem je sve i počelo. Ako već on sam ne želi izvoditi oproštajne ekshibicije, bilo bi lijepo od Svjetskog skijaškog saveza kada bi napravili iznimku i Ivici dali startni broj po želji.
Ne jedan od onih između jedan i sedam, jer takav on ne bi ni tražio, nego, primjerice, broj 64. A to je broj velike simbolike, startni broj s kojim je (2001. u Aspenu) izborio svoju prvu pobjedu u Svjetskom kupu.
Dakako, za takav scenarij potreban je i snijeg na Sljemenu, kojeg ovog siječnja nije bilo kad je trebalo, no za njega bi se navodno trebala pobrinuti jedna skandinavska tvrtka koja je pronašla formulu kako proizvesti i sačuvati snijeg i na temperaturama iznad ništice.
No, s obzirom na to da je ljeto pred nama, Ivičin avanturistički duh sigurno neće mirovati. Štoviše, doznajemo da će Ivica, nakon što nastupi na prvenstvu Hrvatske i nakon kraćeg proljetnog skijanja, otići na Island, ali ne samo radi posjeta roditeljima svoje supruge Elin već i radi velike pješačke pustolovine. Naime, Ivica je naumio prepješačiti (na skijama) tu otočnu državu punu gejzira, i to sve u sklopu priprema za neki još veći pothvat.
A što je to, Ivica bi mogao otkriti ovih dana. Barem je nama tako kazao prije tjedan dana najavivši da sprema projekt o kojem će progovoriti nakon što mu završi sezona (a možda i karijera). Pričajući o tome, netko nam je dometnuo da bi se on, kao osoba koja voli izazove, mogao zaputiti hodajući i na Sjeverni pol, a ako u tome uspije, onda i na Južni pol. Premda nam je to zazvučalo kao fantazija, ne bismo se previše iznenadili kada bi se Ivica u takvo što uistinu i upustio. Jer, ne možemo očekivati od nekoga pustolovnog duha poput Ivičina da nakon prestanka karijere penzionerski ziba svoga jednoipolgodišnjeg sina Ivana i da se češka po tjemenu i pita što bi on zapravo mogao raditi.
Završit će i studij povijesti
On je čovjek s velikim brojem interesa i izvan sporta i nečim će se sigurno baviti, a pred njim je i polaganje preostalih ispita i završavanje studija povijesti. Kako je sam kazao, Ivica bi volio ostati blizu skijanja, ali ne raditi neki klasični posao poput trenerskog ili menadžerskog pavlekovskog tipa. No, za hrvatsko skijanje bilo bi dobro kada bi Ivica ostao njemu blizu. Ako već više neće biti lokomotiva, neka bude netko tko će puhati u jedra talentima kao što su Istok Rodeš, braća Kolega, Lana Zbašnik ili Ida Štimac jer ta nadarena mladež svakako zaslužuje pažnju.
>> Ivica Kostelić: Kraj karijere nije mi omiljena tema, ne volim se opraštati
Ivek je jedan dio karijere živio u sjeni Janice, dok je ona brala medalje kao da kruške padaju Ivek se mučio i trudio. I na kraju je pobijedio i sebe, i nas i novinare koji nisu dovoljno cijenili njegove rezultate. Ivek očito malo kasnije pali, što ne treba smatrat uvredom, jer netko bolje razmišlja ujutro, netko popodne. I u tom smislu čovjek treba primjenit ono što mu najbolje ide, a Ivek je uvijek davao sve od sebe i zaslužuje sve česitke kao čovjek i kao sportaš. Ivek bit će kako ti odlučiš, ali situacija izgleda tako da bi se trebao zahvalit svima i prestat mučit i samoga sebe. Nećeš bit ništa veći ili manji sportaš ako odradiš još par mjeseci ili ako se oprostiš na kraju sezone. Počinje drugo poglavlje života, uživaj u plodovima svoga rada.