Život na sicu. I to brz život. Proveli smo dan s biciklističkom elitom na Tour of Croatia kako bismo izbliza vidjeli o čemu je riječ, kako žive biciklistički Federeri i Nadali. Stajati kraj ceste kad pokraj vas projuri kolona profesionalaca može se usporediti s time da stojite na tramvajskoj stanici pa u nekoliko sekundi kraj vas projuri ravno 161 tramvaj.
Bicikl ostavio kraj bankomata
I brzina je slična, veća od 50 km/h. Na TV-u se čini relativno sporo, ali to je pogled iz helikoptera. Prepoznati nekog vozača u toj jurnjavi mogla bi tek njegova majka... I tako dečki satima jure. A na cilju ne izgledaju umorno.
– Umorni? Ma ne... Nama je odvoziti 240 kilometara kao vama kad izađete s posla nakon osam sati. Nema tu velikog olakšanja kad uđemo u cilj, više razmišljam u čemu sam pogriješio – kaže legendarni biciklist i direktor utrke Vladimir Miholjević (42).
– Kad dođem na cilj pa vidim publiku kako me razdragano čeka, to je poseban gušt – dodaje Radoslav Rogina (37).
Pobjednik prve etape Talijan Giacomo Nizzolo (27) nonšalantno je crveni Trek oslonio na zid ispred bankomata. I otišao primiti nagradu. Klinci su se odmah skupili, počeli gledati karbonski bicikl, diviti se, ispitivati koliko je težak. Nije ni trepnuo.
– Iz Milana sam, a u Hrvatskoj sam prvi put. Ali voziti kroz vašu zemlju je divno. Uživam u pogledu. Nama je ova utrka priprema za Giro d’Italia – kaže Nizzolo. Kao nagradu za etapu dečki dobiju 4606 eura. Ukupni pobjednik 13.818. A toliko ih košta bicikl. Cijena je oko 14.000 eura, poput automobila. Samo što bicikl ne treba ''točiti'', samo okretati pedale. Svaki ih ima nekoliko, a za kronometre upotrebljavaju aerobicikle. Prepoznat ćete ih s laktovima na upravljaču i s izduženim kacigama.
– Nakon etape najviše bole donji dio leđa i vrat. Moj je zadatak vratiti Giacoma za sljedeću utrku, masaža traje više od sat vremena. Posao je super, obišao sam cijeli svijet, pola godine sam na putu, ali rijetko dajem izjave. Obično govore vozači – smije se Španjolac Igor Diez (38), kineziterapeut momčadi Trek-Segafredo.
– Iako biste pomislili da je nama kiša problem, a pratila nas je kroz Slavoniju, nama je najveći neprijatelj vjetar – kažu biciklisti.
Hrana? Postoje tzv. feed zone, na kojima im osoblje daje platnene vrećice, svojevrsne lunch-pakete, s pločicama i gelovima koji su energetske bombe. Za vrijeme etape potroše oko 6000 kalorija, što je više od 20 cheeseburgera.
Mogli bi voziti i po Stradunu
Odlazak na toalet? Stajanja nema, grm kraj puta rijetko će tko od njih potražiti.
– Kad stižemo pred cilj, adrenalin je takav da o odlasku na WC ne stignete ni razmišljati...
Iza kolone, u pratnji, kombiji su i terenci punih krovova s rezervnim biciklima, liječnik je u posebnom automobilu, obično kabrioletu, da bi za vrijeme vožnje mogao liječiti bicikliste.
– Ako vozač padne, utrka ne staje. Vozač se diže i nastavlja, a liječnik mu za vrijeme utrke veže zavoje – kažu biciklisti, što nas je podsjetilo na Miholjevića koji je sa slomljenom bedrenom kosti odvozio sedam etapa Giro d’Italije.
U Varaždinu smo sreli biciklista kojem je to prijevozno sredstvo.
– Došao sam vidjeti profiće, ima simbolike da u gradu biciklista završavaju prvu etapu. U našem gradu na posao idemo na dva kotača, a ja, kao i oni, vozim četiri ili pet sati za rekreaciju, no ja za to vrijeme napravim samo 80 kilometara. Usto, njihovi su bicikli bez košarica, za razliku od većine u gradu – smije se ravnatelj tamošnje galerije Ivan Mesek (45).
Za kraj Miholjević dodaje:
– Ušli smo u domove u 90 zemalja na svijetu, gledaju nas i u Kini i UAE. Posebnost Hrvatske je što imamo kulturu biciklizma, ali i možemo odvesti bicikle u baš svaku ulicu naše zemlje, od Trga sv. Marka preko Straduna do Kopačkog rita. Drugi to teško mogu.
Hrvat pobjednik?
– Vidjet ćemo, ja sam uspio 1998., pa i Rogina – dodaje Miholjević.
Konkurencija je sad prava. Elita. Dogodine bi više od pola momčadi trebalo biti World Teams, najelitniji na svijetu. Nismo još u konkurenciji najelitnijih Tour de Francea, Giro d’Italije, Vuelta Espane, ali krećemo se prema tom društvu, korak po korak.
Dragi novinaru, nesto ste pogresno zapisali, na obicnim rekreativnim voznjama recimo od Sarajeva do Igmana sto je oko 20 kilometara udaljenosti i oko 800m visinske razlike potrosi se oko 6000/7000/8000 kalorija zavisno od ritma voznje, dakle nemanikakve sanse da ovi ljudi potrose 6000 jer je ritam ubitacan a voznja znatno duza.