Dok Ivo Sanader pregovara i dogovara kako s HSS-om i HSLS-om formirati
vlast, Zoran Milanović i Vesna Pusić još se uzdaju u to da će vlast
ipak pripasti njima. Ako se to i dogodi, što je teže vjerovati, osobito
bi bilo zanimljivo vidjeti što bi u toj Milanović – Pusić vladi radio
donedavni Milanovićev favorit – Ljubo Jurčić.
Jer samo što je otišao u Hercegovinu, prebrisan je kao mogući premijer.
Kada se iz Hercegovine vratio, premješten je na mjesto mogućeg ministra
gospodarstva. Ode li Jurčić još jednom u Hercegovinu, a Zoran Milanović
i Vesna Pusić skucaju zastupničku većinu, Jurčić bi, kako je krenulo,
mogao nestati i s popisa članova SDP-a.
Tihi i pomalo zatajni Jurčić pojavio se u politici nenadano kao
svojevrsni Kaspar Hauser. A sada, čini se, iz nje isto tako nenadano
nestaje, vjerojatno i sam time iznenađen. Ode li Jurčić iz politike,
možda će za to biti jednako kriv, ili zaslužan, kao i Milanović. Kao
politički nepotrošen te ekonomistički obećavajući (Jurčić) i politički
obećavajući a pojavno novi (Milanović), u početku su se doimali kao
neobičan par, manje-više simpatični Pat i Patašon hrvatske politike.
Tvrdili su da su tandem, a potom se i predstavljali kao glavni igrači
“pobjedničkog tima”. Kao novacima u politici progledano im je dosta
toga kroz prste, a zbunjivali su sveudilj od početka. I jedan i drugi,
i ne samo političke suparnike nego i svoje stranačke kolege i
simpatizere. Pa i nedavnim Milanovićevim premještanjem Jurčića iz
“pobjedničkog tima” na klupu za rezerve.
Ako je malo kome bilo jasno zašto je i zbog čega Jurčić postao SDP-ov
favorit, možda je tek nešto malo više ljudi izvan politike kojima je
jasno zašto je iznenada postao Milanovićev autsajder. Ljudi su,
neovisno o tome jesu li za SDP ili protiv njega, zbunjeni. Najprije
Milanovićem koji se mjesecima slika s Jurčićem, a onda mu zapravo kaže
da se slika. Do tada su pak zbunjivali gotovo podjednako.
Nakon što mu je Milanović oduzeo dres “pobjedničkog tima”, Jurčić kao
da se pravi “lud, zbunjen, normalan”, govori da ga se Milanović nije
odrekao, uvjerava da nije bio izigran! E mašala, što bi rekli njegovi
Hercegovci! Valjda mu je Milanović još trebao uzeti stranačku
iskaznicu!? Jurčić i Milanović nastavljaju zbunjivati, ali ne kao nekoć
u paru, nego sada pojedinačno. Dok su još bili u političkoj simbiozi,
ritmički su se ljuljali malo lijevo, malo desno. Posebno je zbunjujućim
bio Jurčić.
U politici se Jurčić pojavio kao dobrodušni zbunjola. Najprije nije
znao bi li bio SDP-ov “suputnik”, neka vrsta njegova “podupirućeg
člana”, ili ne. A onda je, nakon što se nećkao, ili hinio da se nećka,
ipak postao stranačkim članom. Potom se dvoumio biti SDP-ovim
kandidatom za premijera ili ne. Kada se izdvoumio, opet je pristao.
Kada mu je Milanović poslao poruku da kod kuće u Hercegovini može
ostati koliko hoće, Jurčić mu je zahvalio što se zapravo brine za
njega. Istodobno, Milanović bi, nakon što se pobrinuo za Jurčića, i što
je sve uvjeravao “ljudi su snaga”, mogao početi uvjeravati da “uporaba
čovjeka” nije njegova manira. Nakon što je prije izbora u pozadini
ostavljen mirni Mate, a poslije izbora u pričuvu stavljen tihi Ljubo,
bit će naporno braniti ono sartreovsko: “Pakao, to su drugi!”
Da Milanović bude kandidat za premijera, to je prije izbora svima
nekako bilo prirodno i logično. Njemu je to takvim postalo tek poslije
izbora! Ljubo Jurčić je tako stradao kao žrtva svoje i Milanovićeve
ambicije. Ako SDP ne uspije skupiti 77 potpisa i dobiti vlast, i
Milanović će biti žrtvom svoje iznenadne premijerske ambicije.
BIJEDA POLITIKE
