Kad, potkraj 2010., Haaški sud završi rad, bit će zanimljivo
analizirati koje je to povijesno naslijeđe ostavio svijetu. Onaj
nu00FCrnberški sud, na kojemu su, nakon Drugog svjetskog rata osuđeni
kako ideologija tako i izvršitelji nacisti, ostavio je u naslijeđe
univerzalnu osudu i poruku. Haaški tribunal, za razliku, svoj posao
nije odradio za godinu, nego će to odraditi za petnaestak godina i uz
pretpostavljeni trošak od oko milijardu i pol eura.
Već sada se može utvrditi da je haaški, za razliku od nu00FCrnberškog,
neusporedivo neučinkovitiji i nimalo univerzalan. On poruku šalje
balkanskim državama nastalim na ruševinama jugoslavenskog eksperimenta
te afričkim narodima Hutuima i Tutsima.
Presuda Milanu Martiću, Miloševićevu “malom od kužine”, govori da je
Velika Srbija bila zločinački pothvat. Zamijenimo li, u dosta dijelova,
tekst presude i onaj iz optužnice hrvatskim generalima, te zamijenimo
li “Srbi” sa “Hrvati”, vidljivo je da haaško tužiteljstvo zastupa tezu
o višestrukim “pothvatima”.
Jedan su imali Srbi, drugi su poduzeli Hrvati. Jedan je trajao od
kolovoza '91. do kolovoza '95., kada, eto, nastupa onaj “hrvatski”.
Zločin pokušaja stvaranje Velike Srbije (koja je trebala uključivati i
cijelu BiH i pola Hrvatske) izjednačuje se sa stvaranjem “normalne” RH,
u međunarodno priznatim granicama. Uspije li naum tužiteljstva, koje je
sastavni dio Suda, povijesna će poruka biti izjednačavanje “plemena” u
krivnji i zločinu.
Žalosno je što neki u nas sada kažu da je bolje da Martića nisu za to
osudili jer da “jedan zločinački pothvat ne isključuje drugi”.
Podržavaju tezu o dva jednaka “zločinačka pothvata”. Jedan je “par”,
drugi “nepar”, pa su, kao onomad automobili u SFRJ u vrijeme nestašice
goriva, valjda voženi po sistemu “par-nepar”...
RIJEČ - DVIJE
