Nedavno sam se uvjerio da loša vijest može čovjeka i te kako
obradovati. Meni se to dogodilo dok sam čitao “Vijenac”. Tome je listu
dao intervju Pavle Kalinić, visoki zagrebački gradski dužnosnik, pa je
u razgovoru ustvrdio kako je stanje u našem kulturnom pogonu
katastrofalno. I, već mi se i ta konstatacija učinila kao dobar znak, a
kad je čovjek stao za nju navoditi dokaze, osjetio sam kako mi se
raspoloženje sve više i više popravlja.
Iznio je Kalinić nekoliko vrlo slikovitih podataka. Na primjer, da u
kulturnim institucijama vlada teški nerad i da se one još nisu maknule
iz samoupravnog socijalizma, a da se nitko ne usudi u njih dirnuti, jer
bi to značilo preuzeti odgovornost što stotine i tisuće gotovana ostaju
bez plaće. Iznio je, nadalje, da HNK ima više stalnih namještenika nego
sva brodvejska kazališta zajedno. Izjavio je da su mnoge kulturnjačke
grupe zapravo gomila grebatora koji za iste projekte vuku lovu s
različitih strana, a onda tu lovu troše za svoje privatne svrhe.
A najbolje od svega je ovo: Kalinić pokazuje da su službeni i
alternativni umjetnici zapravo braća rođena. Službeni umjetnici izvuku
od države dva ili tri ateljea, pretvore ih u stanove, a onda traže da
im se dade još, i uz to kukaju kako nikada ništa nisu od društva
dobili. A alternativci su savršeno prikopčani na državnu sisu, pa su
neovisni samo po imenu, a nipošto po riziku i slobodi, ali se
strahovito ljute kad im to netko kaže.
Nabrojio je Kalinić još cijeli niz sličnih stvari i potkrijepio svoje
kazivanje brojkama i imenima. I, sve je to meni došlo kao melem na
dušu. Naravno, ne zato što bih bio zlurad, daleko od toga. Nego zato
što su me Kalinićeve konstatacije oslobodile jedne velike dileme. Evo
kako: i meni se već dugo čini da je stanje u mnogim našim kulturnim
ustanovama loše, upravo sramotno. Ali, naprosto se ne usuđujem o tome
javno govoriti, jer uvijek pomišljam da nisam dovoljno kompetentan.
Računam: lako je moguće da se meni samo priviđa taj parazitizam i
šlamperaj, bilo zato što nemam dovoljno podataka, bilo zato što sam
star i mrzovoljan.
A sad odjednom vidim da nije tako: Kaliniću se ne može prišiti ni da je
zlonamjeran ni da je slabo informiran, a pogotovo mu se ne može
spočitnuti da nije pozvan da takve ocjene daje. Pa, ako on vidi stvari
onako kao i ja, onda mora biti da obojica vidimo točno.
I, eto razloga za veselje, eto kako se loša vijest pretvara u dobru.
Situacija je mučna, zbilja je ružna i teško će biti popraviti je, ali
barem znamo da su nam oči zdrave. A to nije malo, ako se uzme u obzir
da ništa drugo i nećemo postići: preko Kalinićeva će se intervjua
prijeći šutke, a zatim nastaviti po starom.
GOST SURADNIK