Ne možeš klečati nasred autoputa i poslije pričati o tome – poučio je Bog glavnog junaka u filmu “Svemogući Bruce”. Nije to naravno poruka samo za one koji bi autoput doslovno shvatili. Isto vrijedi i za onaj životni i nadasve za politički autoput.
Tko god je pokušao bio je pokupljen i od njega je ostala samo mrlja, a prema hrvatskoj vlasti u ovom trenutku autoputem ne pristižu samo osobni automobili, kao metafora nezadovoljnih građana, nego i autobusi, kamioni, šleperi nakrcani potencijalnim radničkim štrajkovima, koji mogu početi sa škverovima i “Sunčanim Hvarom”, a završiti sa svima ostalima; vanjskim dugom koji će se zategnuti oko vrata ne samo politici nego i građanima; upitnom idućom turističkom sezonom, koja je obično tretirana kao spas u zadnji čas, a 2009. godine mogla bi postati još jedna u nizu katastrofa; rezigniranim penzićima, kojima je još jednom poručeno da se od njih očekuje samo da tiho i bez previše buke umru; ljutitim poslodavcima, koji se države sjete samo kad im treba, a inače ne bi htjeli da se miješa u njihove poslove; strancima koji nakon desetljeća mirnog i ničim ograničenog i ometenog izvlačenja profita iz tranzicijskih zemalja očekuju puno razumijevanje za njihove teškoće u svjetskoj krizi, čak i ako to znači unošenje kaosa i dodatnih kriza u zemlje koje su do jučer tretirali kao kolonije.
Kad sav taj teški transport sljedeće godine grune u klečećeg Sanadera, hipnotiziranog svjetlima nadolazećih farova, sudar će biti žestok. Dosad je relativno uspješno vrludao autoputem, ali sada bi u sudaru mogao pasti ne samo on i njegovi ministri, uz stranku kao kolateralnu žrtvu, nego i Hrvatska. Drugi mandat pokazao se i dosad kao tvrd orah u kojem na naplatu dolazi proteklih sedam godina nečinjenja, a općesvjetska histerija teško će pasti na hrvatsku letargiju.
Sanader brzo uči i zna se snaći, ali ničim se više ne mogu zatrpati rupe koje zjape. Plan da izmigolji do završetka pregovora s EU i onda sve zabašuri euforijom oko primanja polako, ali sigurno izjalovljuje se. HDZ nije imao strategiju ni prvi put kada je došao na vlast, nije je napravio ni nakon drugog dolaska, osladila im se improvizacija, uljuljkala ih je društvena apatija, činili su se sami sebi uspješnima.
Ali svjetska kriza do kraja je ogolila već dugo prisutnu hrvatsku krizu i pokazuje da je zapravo već kasno za poteze koji bi štetu mogli učiniti manjom. U pravu su HNS-ovci koji tvrde da se Sanader pojavljuje s energetskom strategijom sada kada više nema dovoljno energije, a bit će je još manje; s reformom zdravstva sada kada prijeti kolaps zdravstva, a pacijenti sami nose ne samo lijekove nego i ručnike kako bi se obrisali nakon pregleda; sa spašavanjem brodogradnje sada kada se nema više što spasiti i kada jedino pitanje postaje za čiji će se interes i kome prodavati zemljište na kojem su.
U pravu su i radnici koji shvaćaju da se sve treba naplatiti preko njihovih prebijenih leđa, jer će vlasnici svoje bogatstvo čuvati njihovim otkazima i zamrznutim plaćama, ali i umirovljenici kojima se sprema još jedno osiromašivanje najsiromašnijih i najbolesnijih. I Mesić je u pravu kad se brine zbog odljeva kapitala kojim će se sanirati neka tuđa kriza, ali o tome je trebalo misliti kad se zemlja i sve ono na njoj nekritički i u bescjenje prodavalo da bi se stvarao novac za tekuće troškove.
Sada tražiti solidarnost od onih koji su u Hrvatsku došli zbog profita uzaludno je. Njih za Hrvatsku nije briga, imaju važnijih problema. Što je najgore, kasno je i konstatirati da su sva upozorenja bila na mjestu. Gorka je to satisfakcija, a i Sanader je svjestan da grebe po dnu. Njegovi apeli na razum, podršku i nacionalni konsenzus zvuče manje državnički, a više očajnički. Upravo kao da je sam nasred autoputa.
