Zašto novoj knjizi naslov “Kičma”? Kakvu poruku šaljete čitateljima?
Zbirka je posudila ime od jedne od 23 priče u knjizi, priče koja neizravno progovora kroz meditaciju o kičmi o čežnji za jednom vrstom pomalo zaboravljene hrabrosti. Ne neke besmislene, površne hrabrosti kakve ima na bacanje. Hrabrosti za vjeru koja košta, koja riskira. Sama riječ kičma jaka je kao kamen. Čvrsta.
Prije dvije godine kada ste nagrađeni na Večernjakovu natječaju za kratku priču obećali ste knjigu priča i roman. Kad će roman i o čemu?
Evo, ja se kao i političari razbacujem obećanjima! Ali zbirka priča je tu, crno na bijelo. A sve one teme životne zatvorenosti i oslobođenja, manipulacije u odnosima i materijalnosti izgovorene riječi koje sam dotakla u kratkim pričama, zanimaju me razvijene i u dužem proznom obliku. Pišem usporedo dva romana, a oni odlučuju o tome kad će biti gotovi. Ali sigurno neće biti debeli kao “Rat i mir”.
Hoće li to sve reći da se proza nametnula poeziji?
Ma kakvi. Nema tu kod proze i poezije nikakvoga nametanja ni nadmetanja. Moja je proza natopljena poezijom, kao što je i moja poezija ponekad narativna. Volim i poigravanje dramskim pismom. Nedavno je jedan književni kritičar rekao da ja pišem priče u tradiciji fenomenologije i “magijskog realizma”, i možda ima pravo. Inače, pišem priče otkad pišem i pjesme, i to s jednakom strašću, samo što je vrijeme za njihovo skupljanje u nekakvu smislenu zbirku tek sada sazrelo
