Tužno je to i iritira ta pompozna, ničim utemeljena gordost ljevice, koja se društvu i strankama obraća ex catedra! Stilski, sadržajno, na vrata zapravo kucaju duhovi prošlosti noseći otvorena pisma koja smo već čitali.
Na istom onom pisaćem stroju, na kojem su svojedobno Visković i Malenica pisali pismo u kojem se sugerira odlazak Račana i Tomca, pisano je sad pismo koje traži Bandićev odstrel. Premda je metak namijenjen Thompsonu.
Razgovarati detaljnije o sadržaju pisma, značilo bi nasjesti starom triku Kominterne i Milanović zaslužuje tihi pljesak: posve je ispravno postupio odbacujući pismo tzv. lijevih intelektualaca! Jer, ono zapravo ne priznaje rezultate stranačkih izbora, ono sugerira SDP-ovu vodstvu Bandićevu smjenu, potez mimo volje birača!
Pismo predstavlja stilske vježbe SDP-ovih simpatizera, pokazujući svu nemoć i bijes prema SDP-ovu iskazu nacionalnog. Povijesno, to Bakarić piše pismo Hebrangu starijem. To Tito Tripala upozorava na nacionalističke pojave. Pismo stiže iz staroga partizanskog šinjela. Djeca komunizma koja iz povijesti ništa nisu htjela naučiti ponavljaju prošlost umjesto da istinski započnu hrvatski dijalog koji muči narod i bez kojeg nema mira.
Esdepeovci se pokazuju dovoljno dobri za čelno mjesto oporbe, ali dok ne bude iskrenog razgovora s nacijom o ključnim temama, nikad neće biti dovoljno dobri da bi sami sjeli na vlast! Račan? Da, on se popeo u Banske dvore, ali isključivo uz pomoć Budiše kao kviska za povijesne grijehe. Kad je odlazio, baš je to Budiša procijedio: “Račan i ne zna da je upravo sad izgubio vlast i ne razumije da se ovdje više nikad neće popeti!”
Hrvatska ljevica, da bi osvojila srca većine birača, mora pružiti odgovore naciji iz svoje liderske prošlosti: mučne, krvave i teške, nerijetko prošlosti stvarane mimo interesa naroda. Da bi mogli pogledati u lice naciji i zatražiti njezino povjerenje, esdepeovci moraju objasniti stajališta u nekoliko kapitalnih pitanja: famozni antifašizam, povijesni odnos prema hrvatskoj državi, odnos prema srpskom pitanju, stav prema Katoličkoj crkvi. Ako odgovori na pitanja ne budu korespondirali s voljom birača, ako se u kadru bude vidio Titov šinjel, red esdepeovaca ispred gornjogradske žičare samo će rasti.
Što je antifašizam danas? Što baštine od njega: sve uključujući i zločine ili samo partizanske podvige? Hoće li nam onda već jednom reći tko je naređivao, tko je ubijao? Zašto su dopustili onakvo tlačenje Hrvatske i Hrvata u Jugoslaviji? Zašto im je redovito hrvatska opcija, bila riječ o Hebrangu, Savki ili Tomcu, a danas Bandiću, slabija od one druge? Zašto, ako su tako alergični na svaku pojavu fašizma, esdepeovci u regiji ne glume Zurofa?
Kako na srpsko pitanje u Hrvatskoj gledaju danas? Kad su nas lagali: kad su slavili 27. srpnja 1941. ili sad kad slave 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe? Odgovor na to pitanje podjednako čekaju i Srbi i Hrvati! Zašto su izgubili podršku Srba i kako tumače to da su Srbi listom letjeli u naručje Martiću i Stanimiroviću? Svugdje gdje esdepeovci na upit Tito ili Tuđman kažu Tito, bez obzira što kao loši šahisti ne znaju odgovor na daljnje poteze pa već na pitanju o Bleiburgu mucaju, sve to realno gura SDP prema Jajcu i regiji.
Komunizam i SDP? Nikad ispričana priča, a bez razgovora o desetljećima represije ne mogu pogledati u oči naciji i zatražiti vlast. Misle li oni doista da ne moraju ni riječi progovoriti o toj polustoljetnoj epizodi punoj krvi i gaženja hrvatstva? Zar doista misle da je ona stidljiva alibi kartica, koju je Račan napisao 90-ih kao telegramsku ispričnicu, dovoljna za deseljeća suza, znoja i muke? Ako već moraju pisati otvorena pisma, ove teme ne djeluju nezanimljivo...
