Kada Slovenci nešto krenu prigovarati, uvjetovati ili nešto iznova prtljati oko granica, u hrvatskoj se Vladi ili šuti ili se papagajski ponavlja da je sve to “zbog predstojećih izbora”. Isto je i kada slična palamuđenja dođu iz Srbije.
Sada je slična tonsko-političko-psihološka matrica postala validnom i za unutrašnju hrvatsku upotrebu. Nakon što je Veljko Džakula dignuo galamu, ljutit što Srbi u Hrvatskoj nemaju tretman kakav on misli da trebaju imati, u Vladi se netko dosjetljiv sjetio postojećeg tonskog zapisa kakav se obično koristi na telefonskim automatskim sekretaricama te odvrtio tek neznatno izmijenjenu poruku – da je Džakulino prigovaranje i raspravljanje s Jadrankom Kosor samo “zbog predstojećih lokalnih izbora“.
Politika je moćna. Ona može važno pretvoriti u nevažno, a nevažno u važno. Može i sve banalizirati, kao što je učinila (i) ovaj put, svodeći jedno osmišljeno političko lukavstvo na floskulu o lokalnim izborima. Koliko je politika moćna, vidi se i po tome što se s Džakulom i s njegovim tvrdnjama spori Jadranka Kosor.
Bez te alkemijske moći politike njihov bi prijepor doista bio samo lokalnog karaktera, spor na relaciji Pakrac – Lipik. No transmutacijskom moći politike Jadranka Kosor je postala potpredsjednica hrvatske Vlade, a Veljko Džakula predsjednik Srpskog demokratskog foruma. Čija je transformacija veća? Nominalno, Jadranke Kosor. Ali realno, Veljka Džakule. Njegova je pretvorba zapravo fascinantna, i moguća valjda jedino u Hrvatskoj. Od borca protiv Hrvatske do “borca za ljudska prava”!
Između dva boračka statusa Džakula je bio u vlasti paradržave koja nije mogla smisliti Hrvatsku. Kada je Hrvatska oslobađana, Džakula je “okupiran”. Ali netko je iz Zagreba u njemu valjda prepoznao ilegalnog vođu pokreta otpora u zapadnoj Slavoniji, pa ga pustilo. Nakon toga kao politički čist i častan postao je humanistom, kome je jedino do ljudskih prava i do demokracije.
Ako je vlast procijenila da je čovjek čist, onda je čist. Što ako nije želio Hrvatsku? Nisu ni drugi pa što? Nisi nekoć morao voljeti Hrvatsku, a da danas budeš u njezinu Saboru! U demokraciji i ne moraš voljeti državu u kojoj živiš. Živjeti u njoj ponekad možda jest psihološki teško podnošljivo, ali je isplativo. Tko će se još danas sjećati gdje je tko bio 1990. i nešto poslije? Ima Hrvatska i prečeg posla od natražnjačke zagledanosti u prošlost, od uvjerenja da je prošlost važna i radi budućnosti. U Hrvatskoj smo svi već dugo “okrenuti boljoj budućnosti”, a ne “opterećenjima prošlosti”. Koga zapravo briga što je netko nekada bio pa i što je bio Veljko Džakula?
Poslije “prevrednovanja prošlosti” sve što su Džakula i Džakule nekada bili podvedeno je pod nepouzdano hrvatsko zajedničko pamćenje. Da su pak njegove današnje tvrdnje i njegovi podaci o marginalizaciji Srba pouzdani, svojim je potpisima ovjerilo i “28 javnih radnika”. Žarko Puhovski, Ivo Banac, Slobodan Budak, Lordan Zafranović, Predrag Matvejević, Silvije Degen..., očito ne dvoje u vjerodostojnost Veljka Džakule. A i zašto bi? Pa ne dvoji ni vlast.
Vlada jedino spori istinitost njegovih podataka o položaju Srba. Njegove pak podatke o Srbima svela je na staru i šuplju floskulu, na puku borbu za birače, na pripremu “za predstojeće lokalne izbore”. To je zaista uvjerljivo. Jednako uvjerljivo kao i Džakulin politički portret nastao u Hrvatskoj nakon propasti “Krajine”. Hrvatska je demokracija fenomenalna. Ona je posebna. Njezina je posebnost i Veljko Džakula. On je jedan od njezinih fenomena.
Od njega su možda jedino većim fenomenima oni koji su, dok nije bilo demokracije, bili protiv demokracije kao “američkog importa”, a danas su mjerilom hrvatske demokracije. Pit... i to je Hrvatska!
