Šokantno ubojstvo mlade Ivane Hodak, a potom i smrt osebujnog Ive
Pukanića postali su neizbježnom temom gotovo svih razgovora u
posljednjih petnaestak dana. U Hrvatskoj kao da se više ni o čemu ne
priča osim o tim tragičnim smrtima. One su izazvale šok i
zaprepaštenje. Okrutnost, način stradanja i zagonetnost tih ubojstava
zapanjili su, uzbunili i uznemirili.
Ali i gotovo sve drugo što se u zemlji događalo potisnuli u drugi plan.
Posvuda slične priče o žrtvama, mogućim naručiteljima i o zločinu.
Mediji vrte sličnu matricu, iznose nepoznate detalje i pretpostavke,
slažu razne kombinacije tko bi to mogao učiniti i zašto. Hrvatska
posljednjih dana listopada iznova živi u paralelnoj, medijski
posredovanoj realnosti. U realnosti osobito dragoj političarima,
posebno onima na vlasti.
Dva su posljednja brutalna ubojstva zasjenila Hrvatsku i, barem
nakratko, valjda sve njezine probleme, događanja, planove i razne
bedastoće. Realnost nam se često pretvara u bizarnost. Posebno na
televizijama. Pa umjesto da netko stručan objasni ljudima globalne
ekonomske trendove, tokove novca i kapitala, a onda i krah naše burze,
gledateljima se nudi “cveba” o časnim sestrama koje su postale
dioničarkama Hajduka! Kao da su zadarske “švore” mjerilo hrvatske
ekonomije i indeks stanja na burzi.
Čak da crne vijesti o smrtima Ivane Hodak i Ive Pukanića nisu toliko
zacrnile i “pojele” medijski prostor, nije sigurno da bi se u tome
“pojedenom” vremenu pojavio netko kompetentan, netko upućen i dovoljno
razumljiv, pa da s ekrana objasni “stanje fakata”. Jer ono što o tome
pričaju političari kao da malo koga zanima, kao da malo tko u to
vjeruje. U zemlji gdje se i inače malo čita, gdje ne postoji navika
čitanja novina, TV ekrani su “rođeni” da se pučanstvu nešto kaže, i
nešto objasni. No, malo tko nešto pametno objašnjava.
Dok slušamo i gledamo televizijske sve duže i sve opsežnije “kronike
zločina”, dok prelistavamo novine prepune crnila, već smo i nesvjesno u
“điru”, suputnici u posredovanoj, u paralelnoj realnosti. U isto
vrijeme, ali u onoj drugoj, realnoj realnosti, Hrvatska na međunarodnim
sudovima gubi dva spora teška stotine milijuna eura! Tko će na koncu
platiti tu medijski zanemarenu državnu aljkavost i nebrigu? Zna se.
Tko će sada razmišljati zašto se prodaje INA, ne bi li možda trebalo
protestirati protiv njezine prodaje? Ali u ovoj zemlji nitko zapravo i
ne protestira. Osim nekoliko intelektualaca, svi ostali šute. Javnosti
zapravo i nemamo. Kritičke javnosti pogotovo. Je li bilo građanskog
protesta kada je ubijen Luka Ritz, kada su ubili Ivanu Hodak, kada je
ubijen Ivo Pukanić? Umjesto prosvjeda, kao demokratskog pritiska
demokratski osviještenih, imamo medije prepune informacija o zločinima
protiv kojih smo kao građani trebali protestirati.
U Hrvatskoj se o zločinima radije sluša i čita nego što se protiv njih
protestira. Važnijim postaje da će Dinamo napokon “prezimiti u Europi”
nego što se nasilje umnožilo na stadionima i gradskim ulicama. Glavno
da su nam ekrani, novine i eteri prepuni horoskopa i “astroloških
savjeta”! Kao da će nam horoskopi i astrolozi nepogrešivo savjetovati
kako da i sami ne postanemo žrtvama nasilja! Mi živimo u svojevrsnoj
mutaciji orwellovske antiutopije. U njoj se tvrdilo da će sadržaj
javnih općila biti sveden na zločin, sport i astrologiju.
Ne slijedi li hrvatska realnost taj negativnoutopijski obrazac? Puk se
gotovo pretvorio u potrošače, apatične promatrače i povremene glasače.
Političari su postali slični estradi, forma je postala preča od
sadržaja. Postalo je važnijim čitati o zločinima nego se protiv njih
buniti, a čitajući i ne misliti što čini politika...
BIJEDA POLITIKE
