Što od svakog sadržaja ispražnjene hrvatske stranke mogu
ponuditi radnicima? Ništa. Vlast im može ponuditi
poskupljenja, umotana u odgodu od dva-tri mjeseca, što
stvarno nikome ne može biti utjeha jer će plaće za dva-tri mjeseca,
zbog inflacije, realno biti niže nego sada pa će cjenovni udar biti čak
žešći nego da sutra sve poskupi.
Može im ponuditi obrazloženje da su poskupljenja globalni problem, koje
bi bilo duhovito da u Hrvatskoj nije riječ o već sada jadnoj kupovnoj
moći većine koja ovisi od svog rada ili od svoje mirovine. Istina,
Sanader je našao novu mantru za brodograditelje, koja glasi:
"nitko neće ostati bez posla", ali takve najave najčešće su
završavale odlaskom na Zavod za zapošljavanje, a
brodogradnja je i dalje ostajala jedno od onih pitanja za koje nitko
doista ne traži rješenje, nego samo odgađa katastrofu. Mesić
još uvijek traži pravu formulu kojom bi napao poslodavce i
Vladu, ali ipak ne bi doveo u pitanje cijeli sustav na kojem je nastao
nakaradni model. On bi da ga radnici smatraju svojim glasnogovornikom,
ali nije još skupio dovoljno hrabrosti ili argumenata da se
takvim i pokaže.
Opozicija je pak do te mjere zabavljena svojim unutarnjim previranjima
da ne vidi ništa izvan toga. Tri kandidata za predsjednika
SDP-a okupirala su i stranku i javnost pa ispada da je izbor
predsjednika SDP-a nacionalno važno pitanje. Bilo bi da SDP doista o
nečemu u državi odlučuje, ali ovo pucanje čira, koje se odvija pred
očima javnosti, dobro je samo i jedino za stranku koja će nakon
konvencije morati odlučiti što doista jest i
raščistiti s onim što nije. Hrvatski radnici već
dulje vrijeme od socijaldemokratske stranke nemaju baš
ništa.
Najjači politički igrači u državi, uvijek zadovoljni svojim odrazom u
ogledalu, ne daju ništa u što bi radnici mogli i
trebali vjerovati. Vlada ih podcjenjuje, opoziciju ne zanimaju,
praktično ne postoje kao društveno prepoznatljiva snaga i
najava odluke najjače sindikalne središnjice da ove godine
ne održi tradicionalno okupljanje na Praznik rada u Maksimiru samo je
je konačno priznanje realnog stanja.
Istina je da se već godinama ta manifestacija svodi na besplatni grah i
prigodno pojavljivanje političara, koji si priušte
šetnju među okupljenim građanima i pokupe po koji zvižduk,
ali je istina i da se većina njih potrudila ipak svake godine doći u
strahu da bi nepojavljivanje moglo biti shvaćeno kao podcjenjivanje
onih od kojih žive.
Istina je da su slike naguravanja oko porcija graha bile ponekad ružne
i neugodne, ali to su bile slike Hrvatske koja ondje nije dolazila zato
što je radnički svjesna, nego zato što je željna
besplatnog obroka. Istina je i da su sindikalne poruke često bile
"podplasirane" u medijima i da je poneka Polančecova nespretnost u
medijima pojela značenje Prvi svibnja, ali to se i nije trebalo raditi
zbog velikog prostora u novinama i na televiziji, nego zbog onih koji
su na toj tribini nezadovoljstva trebali čuti ono što u sebi
misle.
Dopustiti da Bandić sam preuzme organizaciju tradicionalnog okupljanja
i od Međunarodnog praznika rada napravi praznik narodne kuhinje i
nahrani ljude s kojima će se prije ili poslije rukovati, znači
prepustiti se hrvatskoj stvarnosti. Dopustiti da sirova politika i
dalje prlja sve čega se dohvati znači ostati i sam uprljan bez želje da
se iz toga izvuče. Sindikati jesu dio politike, oni su u nju umočeni
kao i sve u Hrvatskoj, oni su uglavnom bez sadržaja kao i svaka druga
politička opcija, ali brojnost radnika i deprivilegiranih u Hrvatskoj
uporno im daje priliku da iz toga izađu. Odustajanje od Prvi svibnja u
Maksimiru nije izdizanje iznad situacije, to je konačna pobjeda
loše politike nad nemoćnim radnicima.
MAGAREĆA KLUPA