Vlaho Bukovac sasvim je sigurno jedan od najslavnijih hrvatskih likovnih umjetnika uz Ivana Meštrovića. Iako površni hrvatski mediji pišu da je riječ o umjetniku koji je ljubimac hrvatskih tajkuna, ipak je riječ o slikaru čiji opus ima trajnu vrijednost i trajno izaziva pažnju najšire javnosti. Stoga će i publicistička knjiga povjesničara i kolumnista Tihomira Rajčića "Tajni život slikara Vlahe Bukovca" čiji nakladnik je Udruga EU Clio Kaštela, sasvim sigurno naići na zahvalne čitatelje. Nažalost, knjige slične tematike u hrvatskom su izdavaštvu prije iznimka nego pravilo. Akademski pristup hrvatskim umjetnicima inzistira na znanstvenim monografijama i zbornicima sa stručnih skupova, što širu javnost po prirodi stvari ne zanima. Akademski pristup umjetnosti također najširu javnost pokušava uvjeriti da privatni život nekog umjetnika nije bitan za njegovo djelo, te da umjetničko djelo treba strogo odvojiti od umjetnikove osobnosti. Ali, to je preuski i predogmatični pogled na umjetnost. Pogled koji ljude od umjetnosti odvlači, umjesto da ih umjetnosti privlači.
Bukovac kao prosvjetitelj
Stoga se i živopisni roman Tihomira Rajčića, kojem, doduše, bolno nedostaje lektorska i redaktorska obrada, doista može shvatiti kao pokušaj da se u široj javnosti popularizira djelo tog velikog hrvatskog slikara, ali i prosvjetitelja. Jer, Bukovac nije bio samo slikar koji je živio u svojem autističnom svijetu. Bio je on i važna osobnost hrvatskog i ne samo hrvatskog društvenog života. Nije se sebično i promišljeno bavio samo svojom umjetnošću. Dapače. Pokušavao se baviti i pedagogijom (uostalom, i smrt je dočekao kao profesor na praškoj Akademiji), a bio je hrabri inicijator i politički neovisnog okupljanja likovnih umjetnika u uškopljenom mađaronskom Zagrebu. Rajčić je u pravu kada je fasciniran Bukovčevim pučkim porijeklom iz kojega je taj rođeni umjetnik izvukao najviše što je mogao. U pravu je i kada žigoše i osuđuje hrvatski jal koji je Bukovca i otjerao iz Zagreba u kojem je sagradio dom u blizini raskošnog Umjetničkog paviljona koji je i njegovo čedo. Lucidno priča i priču o Bukovcu kao agnostiku iz Dalmacije koji je ipak trajno zaljubljen u dalmatinsku i dubrovačku u osnovi kršćansku tradiciju i prirodu.
Mučna američka epizoda
Važni su i potresni dijelovi knjige u kojima se opisuje mučno Bukovčevo odrastanje u neimaštini, napose manje poznata američka epizoda u kojoj je Bukovac doslovno završio među delinkventima, ali se iz te dugogodišnje neugodne epizode ipak izvukao zahvaljujući svojoj snažnoj karakternoj konstituciji. Ako je nešto spasilo Bukovca, spasila ga je intuitivna upornost i vjera u vlastite mogućnosti. A o toj upornosti, zbog koje je na kraju i uspio upisati Cabanelovu školu slikarstva u Parizu te plasirati svoju "Veliku Izu" na pariški salon, zorno svjedoči ova dokumentaristička knjiga koja nije uspjela proniknuti u tajnu originala Bukovčeve autobiografije za koju tvrdi da se krije negdje između Praga, Cavtata, Zagreba i Beograda. U trenutku kada se u Zagrebu s uzbuđenjem očekuje ponovni dolazak impresivne "Velike Ize" u Umjetnički paviljon i kada se nekima od najvažnijih Bukovčevih slika i dalje ne može ući u trag, Rajčićeva istraživačka knjižica dobar je podsjetnik na jednog velikog i (ne)sretnog čovjeka čija kreacija živi i dalje.