U Hrvatskoj nitko ne smije biti priveden ili uhićen zato što drugačije
misli, izjavio je premijer Ivo Sanader i napokon se javno ogradio od
uhićenja, ispitivanja i premetačina kompjutorskih softvera zbog
nekoliko Facebook grupa u kojima su se okupljali “oni koji ne vole
premijera”. Zašto bi premijer uopće morao biti “voljen”, zašto ne bi
bilo dovoljno da bude funkcionalan, odnosno koliko je ta akcija uopće
racionalna i relevantna, postalo je nevažno. Grubom policijskom akcijom
u prvi je plan došla represija protiv ljudi koji su se umrežavali u
tabor premijerovih protivnika, a koji su se pritom koristili
fotomontažom Sanaderova lika s nacističkim znakovima.
Paradoksalno je da se to dogodilo Sanaderu koji je prvi hrvatski
premijer koji se otvoreno suprotstavio toleriranju nacističkih i
fašističkih simbola, no činjenica je također da policija nije bila tako
revna u sličnim situacijama kad se priča nije vrtjela oko šefa Vlade.
Prema fašističkim simbolima ipak se zadržao visoki stupanj tolerancije
pa je reagiranje policije u takvim situacijama daleko od uobičajenosti
i dnevnoga standarda.
U postupcima protiv organizatora akcije “Kladim se da ću naći pet
tisuća ljudi koji ne vole Sanadera” zato je stvoren snažan dojam da su
bili motivirani prije svega time što je riječ o povezivanju velikog
broja ljudi protiv premijera, a ne o sankcioniranju upotrebe
fašističkih simbola.
Posljedice su mogle biti fatalne. Ne samo za demokraciju u Hrvatskoj
nego i za samog premijera i njegovu stranku. Sanader je to uvidio te je
naposljetku izašao s izjavom koju je trebao dati odmah, još u nedjelju,
ili najkasnije u ponedjeljak, bez obzira na to što se iz njegova kruga
moglo čuti da je uhićenje Facebookovih aktivista poduzeto posve mimo
njegova znanja, navodno čak i mimo znanja ministra unutarnjih poslova.
Da se Sanader jučer nije ogradio od policijskog progona “onih koji
drugačije misle”, da se Faber jučer nije ispričao zbog uhićenja
aktivista koji je po Zagrebu lijepio plakate, Sanader i njegova stranka
izložili bi se nepopravljivoj šteti.
HDZ bi se definitivno predstavio kao stranka koja upreže policijski
aparat u obračun s neistomišljenicima, čime bi bio uništen sav napor u
dokazivanju domaćoj javnosti i Europskoj uniji da se radi na obrtanju
trenda – na depolitizaciji policije i ukupnog sigurnosno-pravosudnog
sustava.
Da Sanader jučerašnjom izjavom nije zaustavio opasnu lavinu koju je
nereagiranjem na neki način sam prouzročio, opasno bi bio ugrožen i
njegov imidž u javnosti i autoritet u političkoj hijerarhiji. Naime,
afera Facebook došla je nakon nekih drugih poteza koji su signalizirali
da su se u vladajuću ekipu počeli uvlačiti nervoza i nesnalaženje.
Primjer toga bio je premijerov teško shvatljiv javni napad na netom
postavljenog ravnatelja policije. Na kraju prve godine drugog mandata
Vlada se našla u posve novoj situaciji kad više ne može odgađati
reforme u brodogradnji i u zdravstvu, kad mora dokazati jako vodstvo u
discipliniranju proračuna, i biti više nego ikad uvjerljiva i
vjerodostojna prema domaćem i vanjskom financijskom tržištu, o kojem
ovisi hoće li se ekonomska stabilnost nastaviti ili slomiti.
U tim okvirima širenje protivničkih skupina na Facebooku niti je
najveći problem niti se može zaustaviti uhićivanjem i pretraživanjem
kompjutora. Lijek je potreban drugoj strani. Vlada najprije mora sama
znati što hoće i na koji način do toga doći, a onda strpljivo za svoj
stav tražiti podršku javnosti. Kad se ide tim putem, čak se i uz
reformske politike može sačuvati popularnost.
BEZ KRINKE
‘Pomilovanje’ Facebooka
