Je li se Hrvatska udruga poslodavaca još jednom predstavila kao udruga
velikih trgovaca i malih političara? Idući ususret promjenama Zakona o
radu, poslodavci su izlicitirali nekoliko oštrih zahtjeva u
smjeru smanjivanja radničkih prava, iako je teško vjerovati kako nisu
svjesni činjenice da takvi zahtjevi nemaju šanse.
Ogroman raskorak između zakonskih i stvarnih radničkih prava temu je
odavno učinio toliko usijanom, da je se ni jedna razumna politička
garnitura nije htjela prihvatiti. U Hrvatskoj je ispod radničkih prava
podvučena jedna nevidljiva crta koju će sinidkati braniti svim silama i
pritom imati podršku najšire javnosti.
Kako i poslodavci to vjerojatno znaju, logično je pretpostaviti da su s
apsurdnim zahtjevima oko radničkih prava izašli kako bi od države
iskamčili nešto posve drugo. O čemu se radi? HUP-ov je zahtjev, na
primjer, da se pauza za ručak isključi iz plaćenog radnog vremena, a
potkrijepljeno je to podatkom da pravo na polusatni odmor tijekom
plaćenog radnog vremena godišnje poslodavce stoji 5,5 milijardi kuna.
Da bi bila bar malo uvjerljivija, tu bi statistiku trebalo upotpuniti,
recimo, podatkom o tome koliko radnika uopće koristi pauzu za ručak, a
koliko ih jede kad stigne, u nemogućim uvjetima. Treba valjda proteći
još stotinu godina da bi poslodavci promijenili kut gledanja i pauzu za
kvalitetan ručak shvatili kao ulog u veću produktivnost, u kvalitetniji
rad, u zadovoljnijeg radnika. No to bi značilo radnika tretirati kao
partnera bez kojeg nema profita, a ne kao trošak, što je pak pristup
kakvog u zahtjevima Hrvatske udruge poslodavaca nema ni u tragovima.
HUP uz to traži i zakonske promjene koje bi olakšale otpuštanje
radnika, te godišnji odmor od četiri tjedna, u što bi bile uključene i
subote i nedjelje i praznici i blagdani. Za radnike se, ukratko traže
uvjeti kakvi vrijede za menadžere, samo bez menadžerskih plaća...
Suočena s takvim zahtjevima, Račanova vlada odustala je od novog
zadiranja u Zakon o radu, znajući da bi je to možda stajalo mandata, a
i Sanaderova je ekipa na vrijeme prepoznala zamku. Zakon o radu ne dira
se bez dogovora poslodavaca sa sindikatima, osim u mjeri u kojoj to
zahtijeva prilagođavanje EU.
U HUP-u to dobro znaju, pa se mora pretpostaviti da je pravi njihov
cilj u sferi nameta koje poslodavcima kroji država. HUP se zapravo želi
riješiti konkurentske institucije Hrvatske gospodarske komore i obvezne
članarine, riješiti se naknada za Turističku zajednicu, "poreza" za
šume i sličnih troškova. No kako Komora, npr., godišnje stoji 250
milijuna kuna, pauza za gablec koja navodno stoji čak 5,5 milijardi,
više djeluje kao uteg na čudnoj vagi, nego kao realan argument.
U POVODU
Poslodavci propadaju zbog gableca?
