Mljekari sigurno ne bi danima uporno prosvjedovali da ih nije pošteno stisnula kriza. To su ljudi koji teško i pošteno rade od jutra do sutra unatoč tome stalno strepe hoće li otkupna cijena mlijeka biti takva da otplate sve svoje obveze i prežive do idućeg prvog u mjesecu. U siječnju su proizvođači litru mlijeka prodavali po 2,66 kuna, a sada su im u Vindiji, Dukatu, Meggleu, Ledu i Udruzi malih mljekara rekli da ta cijena više ne može biti jer mogu uvesti puno jeftinije mlijeko. Kao realnu postavili su cijenu od 2,43 kune po litri.
Seljaci su time ozbiljno udareni po džepu i, poučeni dosadašnjom praksom i pozitivnim iskustvom, odlučili su izlaz potražiti u državi. Nek’ im Vlada nadoknadi razliku, ili nek’ prisili otkupljivače da im plate više. Ako pak neće, onda će u prosvjed. Rečeno – učinjeno. Mljekari su izvukli traktore i već su danima i noćima na cesti. Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina je, čini se, tvrd orah i uporno ne popušta. Kaže da se cijene moraju definirati na tržištu, a da Vlada neće kupovati socijalni mir i obećavati nešto što nije moguće poštovati.
Da je Jakovina ovakve izjave davao prije tri, četiri godine, vjerojatno bismo ga doživjeli kao oholog i bahatog političara, a seljaci bi na traktorima radili mjesta za studente i radnike koji bi ih podržali u prosvjedima. No, danas su bitno drugačija vremena. Svima nama je upitno hoćemo li sutra imati radno mjesto i hoćemo li dobiti plaću. U ovakvim uvjetima promijenio nam se način razmišljanja i kriteriji. Više ne gledamo mljekare isključivo kao radišne seljake koji vikende i blagdane provode u štali, nego kao ljude koji su dobili šansu i pomoć od države, ali je pitanje jesu li je najpametnije iskoristili. Riječ je o podatku da se danas u trgovinama uvozno mlijeko može kupiti čak po 3,99 kuna, a da su seljaci po litri mlijeka dobivali 3,60 kuna! Do te se brojke došlo tako što im država po litri mlijeka daje 50 lipa poticaja, a na tvorničku premiju (kvalitetu mlijeka) ubere se još 20 lipa, plus 42 lipe na ime zaštite prosjeka EU! Ako se tome još doda podatak da se krave naših mljekara ne daju ni približno izmusti kao one u EU (europske krave godišnje daju gotovo tisuću litara mlijeka više nego hrvatske), onda je jasno da nešto debelo ne štima. Otvaraju se pitanja po kojim je kriterijima država davala poticaje seljacima, kao i u što su oni te poticaje utukli.
Pitanja su opravdana. Uz sve razumijevanje za mljekare i njihove probleme, legitimno je pitati zašto država ne spašava i druge koji su također marljivi i radišni, ali im baš i ne ide. Recimo Vjesnik. Riječ je o novinskoj kući koja ima dugogodišnje ime i tradiciju, ali preskromnu tiražu. Tako je to godinama, no sve su vlade Vjesniku gledale kroz prste i financirale ga iz proračuna. Znalo se da neće moći dovijeka tako i, sada kada smo u krizi do grla, Vlada je odlučila ugasiti Vjesnik. Svima nam je žao, ali novinari ne prosvjeduju pred Vladom niti blokiraju ulice jer su svjesni da nema opravdanja novcem svih nas financirati nešto što se nije dokazalo na tržištu.
Slično je i s javnom upravom. Premda je Vlada rekla da neće biti otkaza iz državnih službi, užurbano se povlače potezi koji znače njenu ozbiljnu redukciju. Prvo će se otkazati svi dodaci za prekovremene, neće se produljivati ugovori onima koji rade na određeno, a onda sigurno slijedi i ukidanje organizacijskih jedinica, pa time i radnih mjesta. No, svjesni smo realnosti, da je administracija glomazna i da nas košta previše. Iako je evidentno da su činovničke pozicije labave, nitko zbog toga ne prijeti prosvjedima.
A što je s “običnim” radnicima? Što je s onima koji godinama primaju minimalce, a uzdržavaju obitelji? Zar se oni ne bi mogli pitati zašto njih država ne potiče sa 20 lipa po odrađenom satu? Naravno, ovo je dovođenje stvari do apsurda. Poenta je da i seljaci moraju snositi rizike svoga posla. Svatko od njih, kada je odlučio osnovati farmu muznih krava, morao je razmisliti kakvo je tržište, kakva mu je konkurencija, je li dovoljno velik i financijski jak da opstane. Činjenica je da od države dobivaju potporu, no sami su odgovorni za to kako su je iskoristili.
\'Poenta je da i seljaci moraju snositi rizike svoga posla. Svatko od njih, kada je odlučio osnovati farmu muznih krava, morao je razmisliti kakvo je tržište, kakva mu je konkurencija, je li dovoljno velik i financijski jak da opstane.\' ....... To se zove logika, ako ćemo tako, onda su i oni jadnici što su poginuli za domovinu 91\', trebali razmisliti za koga idu u rat, jesu li dovoljno jaki da zaustave četnike, te neće li njihova žrtva ustoličiti Jugoslavene u sve bitne pore društva od 2000 do danas?