Ako nešto simbolizira orwellizaciju svijeta, onda je to
televizijska kamera. Ona je gotovo prisutna posvuda. Posebno na
mjestima gdje se jate i okupljaju političari. Kamere vole političare, a
političari još više kamere. Kolika je
političarska ovisnost o televiziji i njezinim kamerama, zna se najbolje
po tome što mnogi političari ne žele pročitati ni dnevni red
svojih skupova dok ne ugledaju televizijske snimatelje. Političari vole
kamere, no one uvijek i ne slikaju samo ono što oni vole i
žele. U to smo se dosad uvjerili mnogo puta, i mi, ali i političari.
Vjerojatno se u to već osvjedočila i potpredsjednica SDP-a Željka
Antunović. Ali ako nije prije, onda jest prije nekoliko dana, nakon
što joj je na stranačkom skupu uzmanjkao stolac. Koliko su
televizijske kamere bešćutne, tehnički hladne, pa i
nemilosrdne, viđeno je bezbroj puta. Ali unatoč tome, uvijek smo iznova
zatečeni nekim prizorom. Jedan od takvih je i iznenađeno lice Željke
Antunović, koja neuspješno traži svoje mjesto među SDP-ovim
izabranicima. Taj je prizor u kojemu SDP-ova potpredsjednica traži svoj
nepostojeći stolac jedan od neugodnijih prozora viđenih na televiziji.
Neugodno je to bilo gledati. Žena bez uspjeha traži svoje mjesto, a svi
je blijedo gledaju i prave se kao da nemaju pojma, glumeći
“nevine u ludnici”. Uvidjevši
“propust organizatora”, stranačka potpredsjednica
neugodu pokušava okrenuti na šalu pa kaže da
“neki znaju ugrabiti stolac”, a da ona, nasuprot
njima, “zna rješavati probleme”. Ali taj
pokušaj šale nije ublažio neugodu cijelog
događaja, a ni političarkinu nelagodu i zbunjenost.
Od političarke kakvom se dosad predstavljala Željka Antunović, a čemu
su redovito posredovale televizijske kamere, bilo je očekivati da će i,
ne krijući iznenađenje, potražiti “organizatora”,
pitati ga o čemu je tu riječ te mu “skresati u brk”
što misli, potom se uvrijeđena i ljutita okrenuti i
napustiti društvo koje ju je zaboravilo i učinilo
prekobrojnom. Umjesto toga, ona se primirila na rezervnom stolcu te na
kraju izašla na pozornicu kao ničim uvrijeđena i ponižena
članica SDP-ova “tima za pobjedu”!
Tko god je gledao neugodnjak sa stolcem vjerojatno mu je prva pomisao,
nakon toga njezina iskazivanja stranačke lojalnosti, bila da se na nju
ne računa, da neće “igrati” u tome “timu
za pobjedu” bez obzira na to što je istrčala na
binu. Sva iskustva iz povijesti političkih igara potkrepa su takvu
mišljenju, tj. da u politici nema slučajno zaboravljenih, da
se zaboravom križa već prije prekrižene. Zahvaljujući televiziji, prije
nekoliko smo mjeseci vidjeli možda jedan od najdrastičnijih primjera
nikada do kraja odigrane drame radnog naslova “Gdje
završava političar, a počinje čovjek”, obnovljene
proteklih dana dramatičnom potragom za stolcem Željke Antunović. Bilo
je to “oduzimanje riječi” sisačkom gradonačelniku
Dinku Pintariću, kojega Ivo Sanader, “zato što je
prekršio proceduru”, samo što nije
potjerao u kut. Ljutiti premijer i pokunjeni gradonačelnik ostali su
glavnim likovima toga TV prizora i spomenute drame o političaru i
čovjeku.
Kada se pogleda da većina takvih “proceduralnih
pogrešaka” i “propusta
organizatora” završava ne kao političarska osobna
drama, nego kao “mali nesporazum”, a ponekad i kao
komedija, onda je zapravo pitanje postoji li za političare takva drama?
Možda je njezino postojanje samo umišljanje televizijskog
gledatelja koji se nije okušao kao političar. Od cinizma i
hladnoće televizijske kamere, od njezine bešćutnosti, pa i
grubosti, neosjetljivije je često samo ono što ona snima.
Politika je jedna od takvih tema. Potraga za stolcem nije samo
paradigma politike, ona je puno više.
Bijeda politike
