Perjanice vladajuće stranke, od Kalmete do Šuice, polomiše ovih dana
jezike objašnjavajući što su to tzv. multiplikativni efekti gradnje
Pelješkoga mosta, kako se dobra umnožavaju ulaganjem baš u taj most,
kako se zapošljavaju građevinske tvrtke pa njihovi radnici mogu
trošiti, pa tu sudjeluju i drugi proizvođači i tako svima bude dobro. U
isto vrijeme zapravo se događa jedan drugi efekt, koji više veze ima s
oduzimanjem nego sa množenjem. Profesori su još jednom ostali bez
povišice, na plaći koja je godinama manje-više ista, nedovoljna za iole
pristojan život.
Srećom, nedavno im je umirovljena profesorica psihologije Mirjana
Krizmanić iznijela recept po kojem je profesorima po svemu sudeći i
danas živjeti. Tako profesorica, koja je bila vodeća psihologinja
vodećeg fakulteta u zemlji, otkriva da se cijeli život sama šišala, još
negdje od 1964. godine, kad je kao asistenica otkrila da to baš i ne
može lako platiti.
Voljela se lijepo oblačiti, a ni to nije mogla, pa je počela plesti.
Kad su je već poznanici zadirkivali da se ne izlazeći iz pletenoga
pretvara u ovcu, shvatila je da uz pletivo mora savladati i šivanje. Pa
je tako godinama mogla pokrivati svoje osnovne potrebe i baviti se onim
što voli. Psihologinja, frizerka, švelja, pletilja...
Hrvatskim učiteljima i profesorima očito ne preostaje ništa drugo ni
danas, 2009. godine. U zemlji znanja, kako ju je proklamirao premijer
Sanader, kao da nikome nisu važni, a ionako ništa ne rade, samo sjede u
razredima, ni ne uznoje se... Danima smo tako ne trepnuvši gledali
bezobzirne pritiske vlasti zemlje znanja upravo na one koji znanje
pronose.
Činilo se kao da nam je loše i da je kriza sve dublja samo zato što ti
bezobrazni učitelji ne daju natrag onih 250 ili možda čak nevjerojatnih
400 kuna povišice koju su dobili. Kao da kriza nema veze s rastrošnom
vlasti i njezinim vlasnicima, koji nabavljaju satove za 100 tisuća
kuna, aute ispod četiri milijuna ne gledaju, zemlju su premrežili
nevjerojatno skupim dvoranama za planetarno popularni sport koje sad ne
možemo ni održavati, a sad bi još jedan spomenik na Pelješcu.
Pa tako na kraju hrvatske priče s jedne strane imamo cijele klase ljudi
koji ne mogu pokrenuti onaj efekt s početka (multiplikativni, da ne
zaboravite) jer umjesto da zaposle frizere i švelje, taj posao
obavljaju sami, a mogli bi uskoro valjda i kruh peći. S druge strane
možemo se samo pitati tko sponzorira satove i aute, što je tim
velikodušnim ljudima zauzvrat obećano i hoće li to biti efekt umnažanja
ili možda ipak dijeljenja iz državne kase...
U POVODU
