Priča o mladom baletanu iz rudarske obitelji, film "Billy Eliott", osvojila je publiku širom svijeta. No, ako je ikad postojala stvarna inspiracija za taj lik, onda je to bio Njujorčanin Edward Villella, sin kamiondžije koji je i pored očeva protivljenja postao vrhunski plesač. Villella je rođen u Queensu, s deset godina je krenuo u baletnu školu, ali je na očevo inzistiranje upisao pomorsku akademiju, na kojoj se isticao u bejzbolu i boksu. Nakon školovanja za pomorca vratio se plesu, i ostvario iznimno blistavu karijeru; bio je zvijezda kod velikog koreografa Georgea Ballanchinea, i jedini je Amerikanac koji je ikad pozvan na bis u moskovskom Boljšoj Teatru.
Edward Villella plesao je na priredbi u povodu inauguracije J. F. Kennedyja, a plesao je i pred predsjednicima Johnsonom, Nixonom i Fordom. Nakon završetka karijere preselio se na Floridu i utemeljio Miami City Ballet, koji i danas vodi. Upravo ta njegova plesačka trupa prvi put je debitirala u njegovu rodnom gradu, u City Centeru na Manhattanu, što je novinarima NY Maga bio povod za razgovor s njime.
Što mislite o glasinama da trupe poput vaše danas bolje plešu Ballanchinove koreografije od Njujorškoga gradskog baleta?
Kad sam stvarao Miami City Ballet, bilo mi je bitno da Ballanchinea postavim na onaj način na koji ja smatram da je on htio biti plesan. On je vrlo brzo shvaćao stvari, imao je najbrža stopala i najbrži um koji možete zamisliti. Kad sam ja bio Pulcinella, rekao mi je: "Znaš, Pulcinella voli zavirivati pod suknje curicama." Odmah sam shvatio karakterizaciju! On je imao otkrića koja su ti davala unutarnju točku oslonca, slike onog što trebaš biti. Ja našim plesačima prilazim s tim osjećajem svijesti – tijelo u tijelo, um u um.
Znate, ja sam preko noći prestao plesati. Plesao sam u Bijeloj kući, užasno me zaboljela noga, i kad sam se vratio u New York, moj ortoped mi je rekao da mi je karijera gotova. Tek tako. Konačno sam odlučio postati umjetnički direktor, da bih mogao drugima prenijeti ono što sam naučio.
Zašto baš u Miamiju?
To je bilo nedirnuto platno, moje da ga oslikam od temelja naviše.
Kao klinac s ulice koji je igrao bejzbol, kako ste završili u baletnoj školi?
Bilo me sram i bilo je ponižavajuće. Išao sam u bejzbolaškom dresu na satove i hodao bih natraške do vrata. Moj otac, koji je vozio kamion u Garment Districtu, natjerao me da prestanem i upišem koledž. Bilo je to baš kad sam se počeo zaljubljivati u tu umjetničku formu, fizikalnost koja je umom pokretana, koja se drži glazbe i kazališta i estetskog osjećaja. Nakon koledža znao sam da moram postati plesač, i moj otac godinu dana nije razgovarao sa mnom. Ali pozvao sam roditelje na našu drugu premijeru, imao sam tri glavne uloge u četiri baleta. Nakon toga je i on postao manijak za balet.
Isticali su vas kao primjer heteroseksualnosti. Jako mnogo su spominjali riječ "muževnost".
(Smije se.) Stalno je spominjana moja sportska prošlost i moj atletski način plesanja.
No, zahvaljujući vama, promijenila se slika o muškim plesačima.
Nadam se da jest. Problem je, naravno, u povijesti. Kad jednom kažeš da si baletan, stigmatiziran si. Dva-tri puta su me zvali da gostujem kod Johnnyja Carsona na televiziji, što sam ja odbijao. Govorili su: "Zašto to ne učiniš? Malo ćeš plesati i Johnny će se zafrkavati." Jednostavno nisam želio sudjelovati u tome da se netko zafrkava s mojom formom umjetnosti, i da pravi aluzije na račun moje heteroseksualnosti u odnosu na većinu gay plesača.
Jesu li plesači danas bolji, ili su šezdesete i sedamdesete zbilja bile zlatno doba nadarenosti?
U Ballanchinovim danima ja sam plesao "Sina razmetnoga" šesnaest godina prije nego što ga je netko drugi zaplesao. Kad jednom dobiješ ulogu, bila je tvoja. Moja trupa ima toliko uzastopnih izvedbi da mogu mladima dati odgovornost izvan njihova dosega. Ne trošiš vrijeme u skladištu. Ako naučiš neki balet, onda ga i plešeš. Treba ih staviti vani, na pozornicu!
