Hrvatska je sigurna zemlja! To je glavna i najvažnija poruka koja je
upućena svijetu nakon što smo postali punopravna članica NATO-a.
Prepoznali su to u velikoj većini i hrvatski građani, koji su u uličnim
anketama masovno odgovarali kako smo sad sigurni, da nas više nitko
neće napasti, da smo sad pod zaštitom najvećih svjetskih sila...
Nije ni čudno da Hrvati u NATO-u u prvom redu prepoznaju toliko željenu
sigurnost. Iako to i jest njegova zadaća, u svima nama još je i te kako
živo sjećanje na srbijansku agresiju s početka ‘90-ih, koje ne bi bilo
da smo tada već bili dio NATO-a ili neke slične organizacije, ili da se
tada međunarodna zajednica odlučnije ponijela i spriječila tolika
stradanja i štete.
Kako bilo, NATO smo sad i mi. Nije NATO idealna organizacija, kao što
to nije ni EU. Ali to je danas svjetska datost. Za nas trenutačno nema
bolje alternative. Ili bi možda neki da ostanemo na balkanskoj
vjetrometini? Nismo još uvijek zemlja blagostanja, vladavina prava nam
šepa, ali prepoznati smo kao vjerodostojan partner na svjetskoj sceni,
što donosi mnogostruke plodove.
Mogli bismo čak reći da smo u ovaj vlak upali u zadnji trenutak jer će
se s proširenjem sad malo zastati, a nama je to bio godinama jedan od
dva najvažnija vanjskopolitička nacionalna i strateška cilja. U pravi
trenutak i u jeku svjetske gospodarske i financijske krize. Jer koliko
god članstvo u NATO-u obvezuje, ono donosi i mnoge prednosti.
Primjerice, mnoge su oči u nas uprte u turističku sezonu, koja ne bi
smjela jako podbaciti kako bi koliko-toliko manje okrznuti izašli iz
krize.
Ne treba uopće sumnjati da će sad Hrvatsku kao sigurno odredište
prepoznati mnogi potencijalni strani turisti i lakše se još odlučiti za
dolazak k nama, uz sve prednosti i preporuke koje smo i dosad imali i
dobivali. Stoga nam je ulazak u NATO sad došao kao naručen, kao
neprocjenjiv marketinški događaj koji ne bi mogle nadomjestiti ni skupe
reklame na CNN-u. Slika koju je donio CNN, gdje su hrvatski predsjednik
i premijer s Barackom Obamom, više znači prosječnim Amerikancima, a i
drugima, nego sve plaćene reklame.
NATO nam je došao u pravi trenutak i zbog vlastitog gospodarstva. S
jedne strane, zemlja postaje još privlačnija za strane investicije,
koje nam toliko trebaju, i koje priželjkujemo. Jer je sigurnost neke
zemlje jedna od glavnih pretpostavki za veće investicije. To ne znači
da smo mi iskupljeni i da investitorima moramo bacati balvane pod noge
u obliku birokracije ili lova na vještice. I drugo, hrvatskim
proizvođačima sad su potpuno otvorena vrata da mogu ravnopravno
konkurirati svojim proizvodima za potrebe NATO-a, koji kupuje sam od
svojih članica. To su tisuće i tisuće radnih mjesta.
I treći put, NATO nam je došao u pravi trenutak zbog Slovenije, čiji su
političari posve izblamirali svoju zemlju na svjetskoj sceni. Hrvatska
strpljivo podnosi slovenske ucjene na putu u EU, što se pokazalo
strateški jako dobro. Sanaderova tiha diplomacija dovela je do toga da
se danas Hrvatsku sve više poštuje, a Slovenija je sve više na ledu
zbog svog klasičnog balkanskog ponašanja.
Slovenska je politika uletjela u vlastitu stupicu koju je namijenila
Hrvatskoj, o čemu je progovorio i njihov eurozastupnik Aurelio Juri, iz
stranke premijera Pahora, koji ne želi više na njezinu izbornu listu
baš zbog odnosa prema Hrvatskoj. Igranje na kartu SAD-a, a ne Havane,
dovelo nas je do NATO-a, a sad će još brže i do EU. Amerika je zemlja
koju treba imati na svojoj strani, a tako će biti i s Bruxellesom, samo
treba biti strpljiv i uporan. Kao država nismo mogli birati susjede,
ali možemo prijatelje.
Mogli bismo zaključiti da je Hrvatska ulaskom u NATO postala
punoljetna. Državu sad moramo dalje unapređivati, razvijati, jer ništa
ne dolazi preko noći niti poklonjeno.
U POVODU
