Zoran Milanović ima sve manje izgleda da se dokopa saborske većine koja bi mu osigurala još jedan premijerski mandat. To kod njega izaziva poprilične frustracije koje ne bi izazivale gotovo nikakvu pozornost da Milanović svojim destruktivnim djelovanjem izravno ne kontaminira hrvatsku politiku i društvo. Nevjerojatno je što tehnički premijer sebi dopušta.
Očito Hrvatsku doživljava kao poligon za ostvarivanje osobnih ambicija. Cijela zemlja postoji samo da bi Milanović i njegova Partija ostali na vlasti. Toliko se uživio u ostvarivanje “svetog cilja” da je umislio kako je on jedini moralni arbitar i bogomdani tumač svih prijepora. Pritom ima dvostruke kriterije. Sebi je dopustio rastezljivo tumačenje političkog morala, dok suparnicima nameće asketske kriterije koje on sam prezire.
Nikada iskreno nije želio razgovarati s Mostom o sastavljanju zajedničke vlade. Dok je javno pozivao na razgovore, tajno je pokušavao razbiti Petrova i njegovu družinu. Nije to njegov jedini i najveći grijeh prema Mostu. Pravo je pitanje, na koje Milanović nikada nije odgovorio, kakva je njegova uloga u “ugrađivanju” Drage Prgometa u Most. Kada znamo što se sve događalo neposredno nakon izbora, sasvim su opravdane sumnje da je Prgomet uz nagovor i ohrabrenje šefa SDP-a ušao u Most s posebnom misijom da osigura koaliciju sa SDP-om.
Milanović je javno rekao da se s Prgometom prije izbora čuo najmanje 50 puta. Sumnju pojačava i Prgometovo ponašanje nakon izbora kada je pod svaku cijenu forsirao da Most “preuzme odgovornost”. Milanoviću je Most dobar i prihvatljiv samo ako ga može upregnuti da ispunjava SDP-ove želje. U suprotnom, kada pokaže zube, preko noći pretvara se u “mostobran za spas zločinačke organizacije HDZ-a”.
Posebno je skandalozan odnos Milanovića prema predsjednici države. Nije tajna da između njih nikada nije bilo pretjerane političke ljubavi, ali to se u predsjedničinoj javnoj komunikaciji nikada nije moglo primijetiti. Zadržala je pristojan odnos prema Milanoviću kao šefu velike političke stranke. S druge strane, Milanović je pokazivao ne samo nedostatak poštovanja prema instituciji predsjednice nego i neotesanost i gotovo uličarsku drskost. Naivno sam vjerovao da se takva bahatost više ne može vidjeti u Hrvatskoj. Kako mu je malo pomalo izmicala premijerska pozicija, tako je Milanović postajao sve bezobrazniji i agresivniji. Njegova “prijateljska” upozorenja predsjednici da ne može raspisivati izbore zapravo su prikrivene prijetnje. Pritom se Milanović postavlja iznad svih, a jedino sebi i svojim partijskim podanicima dopušta tumačenje Ustava i zakona.Kako predsjednica po Ustavu ima obvezu štititi stabilnost države, mora se suprotstaviti agresivnom Milanoviću i zaustaviti njegovo neronovsko ponašanje.•
Naravno da je tako. Nazalost, Milanovic je hrvatsku politicku kulturu spustio na najnize moguce grane i trebati ce godine (ako ne i desetljece) da se to donekle ispravi. A bez politicke kulture nema niti morala, dijaloga, zajednistva i svega ostaloga sto je potrebno da bi jedna zemlja mogla funkcionirati i napredovati.