Imam vrlo jasnu preporuku za one koji su neodlučni kako odlučiti kome dati glas u drugom krugu izbora za predsjednika RH: Pažljivo pratite tko se više dodvoravao tzv. Sinčićevim biračima nakon prvog kruga izbora te svoj glas dajte onome koji je manje podilazio najbesmislenijoj među političkim platformama u povijesti hrvatskih predsjedničkih izbora. Naime, onaj tko se više dodvorava Ivanu Viliboru Sinčiću i njegovoj retorici sigurno je manje odgovoran i ozbiljan političar te se može zaključiti da takvoj osobi nije stalo da postane ozbiljan državnik nego pobjednik trivijalnog natjecanja u popularnosti. Moglo bi se čak reći da takva osoba spušta izbore za predsjednika na razinu nebitnog izbora najljepše mlade u selu u kojoj su glavne kandidatkinje takvog intelektualnog dosega i morala da su na pozornici spremne, kad malo noć odmakne, udovoljiti pomalo prostim prijedlozima pijanijeg dijela publike.
Ponašanje dvoje predsjedničkih kandidata koji su se uspjeli probiti u drugi krug izbora može se, moramo priznati, opravdati s malo ozbiljne psihologije, ali ne i politički prihvatiti.
Kako upozorava profesor John Medina u svojem predavanju “Your Best Brain: The Science of Brain Improvement”, mozak među primljenim informacijama mora selekcionirati stimulanse za daljnje procesuiranje. Istraživanja mozga govore kako je osnova selekcioniranja informacija provjeravanje ima li primljeni stimulans emocionalnu kompetenciju te je li pun emocionalnih sadržaja. To se naziva potragom mozga za afektivnim stimulansom. Možemo prihvatiti da su kandidati i njihova svita u stanju visoke uzbuđenosti u izbornoj noći instinktivno procesuirali Sinčićev uspjeh kao uspjeh komunikacije s biračima te su odmah odlučili prihvatiti njegovu retoriku kao iracionalno oružje. Pronašli su svoj afektivni stimulans; vidi kako je Sinčić s jeftinom pričom skupio puno glasova, pa ću tako i ja. Međutim, iako se možda radi o darvinovskoj, praiskonskoj natjecateljskoj reakciji, tj. ishitrenoj ljudskoj prilagodbi, naši kandidati nakon prospavane noći morali su postati svjesni da je svako daljnje dodvoravanje Sinčićevim mislima i “programu” potpuno političko sljepilo jer im blokira mogućnost kasnijeg suvislog upravljanja političkim, općim društvenim i ekonomskim procesima.
Moram naglasiti da je šokantno kako su se tijekom poslijeizbornog jutra te idućih dana i Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović skupa sa zvučnim imenima iz njihovih pratećih partija, HDZ-a i SDP-a, počeli fascinirati “važnošću” Sinčićevih 16 posto glasova. Nećemo se ovom prilikom baviti dubljom sociološko-politološkom analizom koja bi pokazala da se radi o dubokoj zabuni motiviranoj sitnim politikantskim interesima kandidata i njihovih partija. Nije nam, naime, bitno što će se Kolinda Grabar-Kitarović ili Ivo Josipović u svojem približavanju Sinčićevoj retorici zapravo preračunati jer postoji nekoliko vrlo jasnih argumenata zašto tako ni kandidatkinja HDZ-a ni kandidat SDP-a neće politički avansirati. Njihov problem. Međutim, ako će se političke kampanje u političkom mainstreamu voditi smjerom apsolutno nemogućih i demagoških antiprograma, onda je jasno da su ključni igrači na hrvatskoj političkoj sceni spremni muljati i obmanjivati samo da bi bili izabrani. Tu se gubi smisao njihove političke motivacije, politike kao takve, možda i same demokracije.
Tužno je kako su neimenovani kolege iz SDP-a iza leđa prljavo napali kolegicu Milanku Opačić koja je jasno i jednostavno u izbornoj noći rekla da je Sinčić šarlatan. Kao, ta nepopularna Milanka opet im je počinila strašnu štetu, zabila nož u leđa Josipoviću i Milanoviću zajedno. Jer je rekla istinu? Još je tužnije što je jedan od ključnih ljudi u kampanji Kolinde Grabar-Kitarović, Milijan Vaso Brkić, odmah poslije prvoga kruga izbora počeo pričati da on razumije Sinčića i podržava njegove stavove. Istina, priznao je da nije baš provedivo to što Sinčić priča, ali se svejedno trsio da se umili Sinčiću i Sinčićevima. Takvo ponašanje velika je tragedija za HDZ kao ozbiljnu stranku sa sada već višedesetljetnom tradicijom. Hoće li ubuduće kao izgubljeni psići trčati za svim protestnim glasovima koje je privukao neki ridikul na nekim od predstojećih izbora.
Idemo malo proći kroz zamisli Ivana Vilibora Sinčića kako bismo analizirali čemu se to predsjednički kandidati dodvoravaju u drugom krugu.
Sinčić je rekao da će razotkriti imena hrvatskih tajkuna, tajnih suvlasnika 49 posto Ine. Baš briga Sinčića što je na desetke novinara uprlo sve svoje intelektualne i opće radne kapacitete da prokaže pozadinu privatizacije Ine. Baš ga briga što su hrvatski istražitelji vodili epsku borbu da dokažu Sanaderovu korumpiranost. Baš ga briga što je svima upućenima potpuno jasno da je Ina priča od prvorazrednog hrvatskog i mađarskog interesa te da je, naravno, potpuno jasno da nije u vlasništvu domaćih tajkuna. Čovjek se, ukratko, jednostavno snuždi jer je Sinčić svima nama odlučio poručiti da smo, eto, idioti. A onda nam se obrate ozbiljni predsjednički kandidati i njihove partije te poruče da bi i oni malo tako pričali jer će tako politički profitirati.
Idemo dalje: Što zapravo znači Sinčićevo slavno “zaustaviti sve deložacije”, Koje deložacije? Sve? Što ako netko želi nekoga deložirati iz svojeg stana ili kuće? Nije li kraj pravne države ako se priječi vlasnika da deložira nekoga iz svog posjeda? Hoćemo li svi krenuti u juriš na prazne ili možda pune stanove znajući da će nas Sinčić zaštititi od deložacije?
Idemo dalje, Sinčić kaže da pod njim HNB više ne bi bio mjenjačnica nego će tiskati/stvarati novac te tako financirati proračun. Svatko malo bolje obrazovan ili s kojom godinom iskustva valjda je svjestan koliko je opasnog neznanja u tim “mislima”. Što bi točno Sinčić, podigao ili spustio tečaj? Ako obori kunu, onda će dramatično srezati kupovnu moć građana. Ako digne tečaj, onda će neko iz EU zamoliti Sinčićeva guvernera središnje banke da ode na psihičko promatranje jer nitko živ ne bi imao razloga vjerovati u tako vrijednu Sinčićevu kunu. Naravno, sve bi školski završilo u hiperinflaciji i bolnoj devalvaciji. Problem je dvostruk: prvo, Sinčić kao predsjednik uopće ne bi imao ovlasti provesti ideje kao što je financiranje proračuna iz središnje banke; i drugo, to je potpuno neodrživa ideja, priča za malu djecu.
Ima još Sinčićevih smiješno-tužnih ideja: uveo bi porez od 8 posto za domaće i 28 posto za uvozne proizvode, a što znači da bi izbacio Hrvatsku iz svih suvremenih trgovinskih organizacija. Trenutačno bi deblokirao račune. Kome, zašto, po kojoj osnovi? To znači da se dugovi ne moraju vraćati? Hm. U Sinčićevoj Hrvatskoj, vjerujte, po toj logici vrlo brzo bi se došlo do zaključka da se ne mora ni primati plaća. Isto vrijedi za njegove priče o otpisu poreznog duga.
Ukratko, Sinčić je propagator neozbiljne, neodgovorne, neobrazovane i čak pomalo shizofrene Hrvatske s lošim idejama. Koketiranje s tim idejama ekstremno je opasno, nepošteno prema svima koji to shvaćaju, pa makar i samo instinktivno.
>>Sinčić: Dobio sam prijeteći e-mail s porukom da nisam izabrao pravi put
>>'Vilibor Sinčić predstavlja se kao osoba koja prezire politiku, a ima političke ambicije'
Nikako za josipovica to je sigurno.