Pokušava li zagrebački gradonačelnik Milan Bandić spasiti državu ili samo sebe kad šalje ultimatume Vladi da počne napokon „delati“ i prijetnje biračima da će preslaganjem Sabora promijeniti njihovu volju, ako se nastavi sadašnja erozija vlasti? Poruka je odaslana svima; manje je razvidno dokle je stigla i tko ju je ozbiljno shvatio.
Političar koji se voli služiti narodnim izrekama, mogao bi na vlastitome primjeru reći da psi ne laju radi sela nego radi sebe, i proći s takvim priznanjem na svim budućim detektorima laži, koje može prolaziti na optuženičkim klupama u dugom i neizvjesnom suočavanju s pravosuđem; toliko ima osobnih razloga da se plaši promjena da je razumljivo što ih želi zaustaviti ili preslaganjem modelirati po svojoj mjeri. Poseban po tome da poznaje svakoga stanovnika glavnoga grada, slijedeći u tome Beckettovu „formulu neuspjeha“ po kojoj treba ugađati svakome i svima, i još poznatiji po tome da svi Zagrepčani i Zagrepčanci znadu njega, što već spada u formulu njegove uspješnosti, najpoznatiji gradski otac javno se rasiplje svim vrstama humanizma, plemenitosti i ljubavi, prema ljudima i prema psima, prema manjinama i prema većinama, prema plavima i prema bijelima, prema crvenima i prema crnima, a osobito prema biračima od kojih živi, kao i svi drugi političari. Sad je svoju brižnost upotpunio novom brigom: za očuvanje sadašnje političke većine u zemlji, tj. vlasti.
Zagreb bi bez Bandića vjerojatno preživio: nitko nije nezamjenjiv, koliko (ne)uspješan bio; teže bi bilo Bandiću bez Zagreba, toliko se uživio u gradonačelničku ulogu. Vjernost (ga) obvezuje, iako ne izgleda kao njegova jača banda (strana), sudi li se po tome da nije samo promijenio stranku, nego i političku stranu, i da s projektom o preslaganju nije rekao posljednju riječ na putovanju iz jedne na drugu političku hemisferu; ne čini se, ipak, da je spreman u okolnostima kad različiti ostaci isplivavaju na površinu za komadić doma prodavati vragu dušu. Dotle nije stigao.
Oštro seciranje
U opisu njegove političke ličnosti, koju sada oštro seciraju i oni koji su ga nekritično obožavali, spada i to da je iz gradske blagajne davao i bogatima i siromašnima, jakima i slabima, da je bio Robin Hood kojemu se, izgleda, nešto lijepilo i za prste, ako su uskočka osjetila pravilno naštimana, i ako se dobro čitaju njegovi obranaški postupci. Posljednjim nervoznim potezima, sam je sebe izveo na veliki moralni i politički čistac: nastavi li se uporno boriti za opstanak na vlasti, pod teretom ozbiljnih sumnji za zloporabu položaja, moglo bi mu se dogoditi da ostane i bez prošlosti koja ga u našim skromnim uvjetima čeka u muzeju voštanih figura, a da ne osigura sebi nikakvu političku budućnost. Pričekajmo, ipak: pravo preslaganje političkih karata još nije počelo; ako će do njega ikada i doći u nestabilnoj parlamentarnoj situaciji kad nijedan dan ne može proći bez nove crte u debeloj knjizi međustranačkoga rata i mira u heterogenoj vladajućoj većini. Tko će se prvi usuditi na tolike vruće rane dodavati novu sol? Natječaj je otvoren. U Bandićevu slučaju, znatno prije nego što su počele njegove sudske peripetije i putovanja do Remetinca i natrag, nije bilo lako odrediti gdje mu je mjesto u slavnoj kategorizaciji političara koju je dao sociolog Max Weber: živi li on „za politiku“ ili živi „od politike“? Sam se gurao u prvu kategoriju; policija i pravosuđe čuvaju mu mjesto u drugoj. Uspije li se na sudu obraniti od USKOK-ovih napada, moći će reći da je slijedio srednji put – još ne i moral – pragmatične politike kojoj je dopušteno sve ono što nije zabranjeno. Više pragmatik nego ideolog, prije laik nego kardinal u raznim crkvama vlasti, dugo prisutan u društvenim i medijskim ložama, čak i kad je njegov svijetli lik počeo blijediti nakon ponovljene vožnje u policijskim maricama, nastavlja složeni život između legende, koju on sam održava o sebi, i enigme, koju drugi podržavaju o njemu.
Je li njegov krčag išao previše po vodu da mu se stao obijati o glavu zbog samouvjerenosti, možda i prevelikog povjerenja u „kadrove“. Teško je reći koliko ih je birao po Voltaireovim uputama: „Draže mi je da moj vrtlar vjeruje u Boga; manje će me krasti“, ili po nekim drugim babima i stričevima! Koliko su, i u što, njegovi suradnici stvarno vjerovali, i jesu li uopće vjerovali, zemaljskim, ako ne i Božjim zakonima, kad jedan za drugim odlaze pred državne „institucije“ da se podvrgnu njihovu „radu“, pod neugodnom sumnjom, i oni, da su imali duge prste? Hoće li se, napokon, vidjeti s koliko su vjernosti (i vjere) obrađivali financijske vrtove u gradskoj upravi? U Bandićevu „vjeru“ ne treba ni previše vjerovati ni prerano sumnjati, dok ne završi sudska trakavica koja je u našim uvjetima toliko spora da nije sigurno je li pravda uopće dostižna. Vjerojatno ni on sam nije mogao ignorirati čuvenu misao svetoga Augustina: „Onaj koji se gubi u strasti, gubi manje od onoga koji gubi strast“! U formuli neuspjeha da zadovolji sve (i vlastitu majku, na koju se, poslije Boga, najviše poziva), pokušavao je ne gubiti ni strasti profesije, ni strastvenost posla. Sačuvati i ovce i novce pokazuje se, zasad, kao teška, ali barem privremeno ostvariva misija koju zagrebački gradonačelnik produljuje nemuštim projektom o preslaganju vlasti (u kojoj bi on bio glavni preslagač, vjerojatno, na kraju, i najveći korisnik). Bandićeva grčevita, opsesivna borba za politički opstanak postaje shvatljiva kad se uzmu u obzir svi Damoklovi mačevi sudskoga progona koji mu vise nad vratom, a shvatljivija nakon dobivene prve runde pred najvišim sudskim tijelom. Izuzimanjem dijela zakonito prikupljene dokumentacije, s vrha Zrinjevca kao da je poslana poruka: „Pazi, Milane, snima se!”
Što je s moralnom stranom
Dok voluntarizam vlada, preslaganje postaje dopušteni oblik vladanja. Na Bandićevu se primjeru iz još jednog kuta zorno vidi koliko je ova država izgubila kompas: kad je isti gradonačelnik prije 15-ak godina bježao prometnoj policiji zbog nešto alkohola u krvi ili nekih manje opasnih grijeha, morao je na određeno vrijeme ostati bez omiljene „igračke“; sad ga ni svi plotuni koji pucaju na njega i oko njega ne mogu prisiliti da napusti položaj. Formalno-pravno, sve je, kažu, u redu: gradonačelnik može upravljati gradom svim optužbama usprkos, ništa ga ne prisiljava da abdicira dok sudski proces ne dođe do kraja; što je s moralnom stranom politike kad višestruko i ozbiljno osumnjičeni političar želi još proširivati svoju vlast i modelirati državnu politiku, kad već sam ne može vladati državom? Vaclav Havel je dao obrazac, i za takve i za slične situacije vrijednosnih sporova i sukoba političkih interesa: „Politika koja se odvoji od moralnosti naprosto je loša politika“. No tko još čita što su mudri ljudi napisali! U svijetu telerealityja u kojem živimo svaka šuša čim se dva puta pojavi na ekranu počinje misliti da je Aristotel ili Hegel! Što je, zapravo, tehnika preslaganja u politici? Ovisi o tome provodi li se za stolom ili ispod stola: može biti oruđe (ili oružje) za nedemokratsku promjenu vlasti koja je proistekla iz demokratskih izbora, ako se provodi na „divlji“ način, pojedinačnim i netransparentnim mijenjanjem dresova u tijeku same igre, sasvim nalik na političku trgovinu, a može biti regularni način da se raskine jedna koalicija i formira nova, da bi državna vlast mogla bolje funkcionirati. Poznato je da su njemački liberali Hansa-Dietricha Genschera prije tridesetak godina od socijaldemokrata Helmutha Schmidta usred mandata prešli kršćanskim demokratima Helmuta Kohla a da nisu doveli u opasnost parlamentarnu demokraciju, niti su se narugali volji birača. Radilo se o sasvim demokratskom tipu preslaganja, otprilike kao kad bi se Božo Petrov i njegov Most prebacili s Karamarkova HDZ-a na Milanovićev SDP. No, Genscherovi su liberali bili ozbiljna, etablirana politička stranka u demokratski osjetljivoj i uređenoj državi, imali su program i vođu, bili su kompaktni da se nisu mogli raspasti na putu od jedne do druge koalicije i imali, k tome, partnere za suradnju. Promjena strateškoga saveznika bila je politička odluka stranke, a ne trgovina pojedinih članova, zaokret izveden na temeljitoj procjeni da nastupa vrijeme kad za Njemačku liberali mogu učiniti više u vladi desnoga centra. I nisu se prevarili: burna povijest s kraja osamdesetih dala im je za pravo.
Hrvatska po tome još nije u Europi s obje noge. Uređene države uredile su pravila za kretanje svojih političkih igrača na pravnim temeljima koje je otac „prirodnih zakona“ jasno postavio prije tri stoljeća: „Svaki zakon koji narod nije odobrio je ništavan“. Siroti J. J. Rousseau: ako na njegovu novu adresu stiže zemaljska pošta, mora da se okreće u grobu kad čuje kako u demokratskoj Hrvatskoj poštuju volju naroda! Da gradonačelnik Zagreba Milan Bandić ne prijeti praznom puškom kad maše preslaganjem Sabora već je do sada dokazao uspješnim operacijama u glavama nekoliko saborskih zastupnika.
Ako Orešković ne posluša...
U zemlji koja velikim uspjehom doživljava kad gospodarstvo u godinu dana poraste za 1,8 posto, jedan političar – koji je stranku narcisoidno nazvao po sebi – u nekoliko mjeseci za zelenim stolom uspijeva udvostručiti ono što je dobio na biračkom terenu, i sad prijeti (obećava) da će svoj fond glasova u Saboru ponovno povećati za 100 posto, za potrebe budućih političkih manevara. Samo da dade znak, ako Oreškovićeva Vlada ne usliša njegov vapaj da krene udarnički na posao, i eto pojačanja! Ostaje zagonetno, zanimljivo barem istraživačima ako ne i istražiteljima, čime to Milan Bandić privlačli na svoju stranu očito slabije karaktere među zastupnicima, a da sve ostane u okvirima političke korektnosti? Što on može ponuditi, i dati, više i zakonitije od onoga što je nezakonito, prema valjanoj presudi, gradskoj vijećnici Brigiti predlagao Željko Szabo? Operacija preslaganja dobiva u takvim okolnostima sasvim drugu i drukčiju dimenziju. Vlast je slaba, neki kažu: gola, a ni Bandić nije jak, ni zaštićen od mogućih kazni. Upućeni su jedno na drugo. Uspije li čarolijama preslaganja osigurati Vladi da lakše prijeđe Most, a da je Božo Petrov svaki dan ne može pitati kamo ide, eto zagrebačkom gradonačelniku nove prilike da postane važan i tako lakše prolazi kroz sudske tjesnace. Pitanje je trebaju li Oreškovićevoj Vladi takve usluge političara koji neće uživati dobru reputacije dok se, ovako ili onako, ne oslobodi tereta sumnji u teško kažnjivo ponašanje. Nastavi li dosadašnjim putem nepovjerenja, nesloge i neučinkovitosti, ovu vlast od prijevremenih izbora ne može spasiti ni dragi Bog, kamoli njegov grešni sluga Milan Bandić.
Da bude jasno: nije on kriv za sve, nije kriv ni za što, dok to, eventualno, sud ne utvrdi. Godinama je slabjela “kemija” u odnosima političkih stranaka, vlada i parlamenata s građanima, i ne samo u Hrvatskoj: dođe li doista do inženjering-preslaganja da bi se dobila nova neprirodna većina, građani će moći zastupnicima ponoviti ono što je Cromwell svojedobno govorio svojim parlamentarcima: „Predugo ste sjedili u ovim klupama za ono malo dobra što ste učinili“. I izreći drastičnu kaznu!
