Kada smo fra Berarda Antu Barčića (103) pitali je li uistinu najstariji fratar na Balkanu, pogledao nas je u oči, podigao kažiprst u zrak i dodao – na svijetu.
– Mislim da sam sada najstariji franjevac na svijetu. Gledao sam, naime, baš nedavno u franjevački shematizam i otkrio da je od mene stariji samo jedan brat franjevac u Meksiku, ali budući da je taj shematizam tiskan prije tri godine, mislim da se on preselio u vječnost. Ako je tako, onda sam najstariji fratar na svijetu, ali na Balkanu sasvim sigurno – rekao je duhovito, bistrinom mladića, koja bi svakoga prevarila da se radi o prevaljenu stoljeću preko leđa toga duhovnika, koji je sad u sto i četvrtoj godini života.
– Samo Bog i Berard znaju kako mi je – šaljivo odgovara na pitanje o svome zdravlju, dodajući da mu je najveći problem kralježnica koja je “savijena poput paragrafa” te da teško hoda, premda se, kako bi nam darovao svoje dvije knjige, “Ratna sjećanja jednog franjevca” i “Poratna sjećanja jednog franjevca”, bez ikakvih problema spustio niz dva stubišta.
Povod za razgovor s fra Berardom bila je nedavna beatifikacija novoga hrvatskoga blaženika vlč. Miroslava Bulešića, kojega su komunisti ubili nakon Drugog svjetskog rata i koji je umro mučeničkom smrću, s kojim je fra Berard drugovao još od mladenačkih dana.
– Mirova beatifikacija nešto je jedinstveno, jer nije mi poznato da se u povijesti Crkve dogodila beatifikacija u areni, kao što je to bilo sad u Puli, jer su upravo u areni ubijani kršćani, a danas se u njoj, nakon tolikih stoljeća, blaženim proglašava jedan svećenik koji je umro mučeničkom smrću. Divno je kako je to Bog dopustio! – kaže fra Berard Barčić, prisjećajući se svojih zajedničkih dana s novim hrvatskim blaženikom.
– Premda je među nama bilo deset godina razlike, bili smo bliski poput dva brata još od sjemenišnih dana. Miro je plijenio svojim ljudskim i evanđeoskim krepostima – prisjeća se fra Berard.
Velika poruka
Za Bulešićevu mučeničku smrt doznao je na šokantan način.
– Na dan Mirove smrti vratio sam se iz kanfanarske župe, gdje sam ga zamjenjivao, u pazinsko sjemenište, popeo se na četvrti kat. Sve je bilo mirno i u grobnoj tišini kad je laniški župnik Cek odnekud povikao: “Berarde, Berarde, brzo dolje.” Potrčao sam i ispred sjemeništa ugledali smo kamioncin na kojemu je bio mons. Ukmar, koji je došao na krizmu u Lanište, a koji je bio tako izmasakriran da ga u prvi mah nismo prepoznali. Odnijeli smo ga s toga kamioncina u sjemenište da mu očistimo rane i upitao sam što je s Mirom, rekli su mi: “Još gore. Mira su zaklali!” – prisjetio se fra Berard dana kada je u župnu kuću u Laništu upala grupa komunista koji su htjeli spriječiti krizmu.
Oni su porazbijali pokućstvo i posebno se okomili na vlč. Bulešića, sasuvši tuču udaraca na njega, pa mu je za tren lice bilo posve raskrvavljeno i puno otvorenih rana, a i iz usta mu je curila krv. Bulešić je klonuo i ponavljao “Isuse, primi dušu moju!”, a jedan od ubojica klonulom je svećeniku zario nož u grlo, čak dvaput, a krv je šiknula iz rana i poprskala zid u sobi i razlila se po daskama na podu.
– To je bila prva vijest o njemu, o mom dragom Miru! A upravo je meni, dan prije, potpisao jedan dokument i bilo je to zadnje što je u svome životu uradio svojom rukom. Bio je to šok za sve nas, golemi strah i zebnja – sjeća se fra Berard, dodajući kako su komunisti onemogućili da Bulešiću itko dođe na sprovod, jer je vlak s njegovim tijelom samo prošao kroz Pazin, ne zaustavljajući se.
– Bilo je to jako mučno stanje! Međutim, bila je to i velika poruka da ostanemo vjerni Evanđelju. Jer Isus je govorio da, ako su njega progonili, i nas će progoniti. S time mora svaki kršćanin računati, pa ako treba, za svoju vjeru žrtvovati i svoj život – govori fra Berard Barčić, koji se rodio 22. rujna 1910. u Kamporu na Rabu, a prije 80 godina postao je svećenikom, proživjevši sve tegobe svećeničkog života u komunizmu.
Zanimala ga i priroda
– Bilo je i komičnih situacija, kao kad sam se jedne nedjelje s mise u Grdoselu vraćao u Pazin i na putu kod sela Dušani sreo skupinu župljana koji su se vraćali iz Pazina. Pitao sam ih gdje su bili, a oni su mi rekli da su bili u Pazinu na mitingu. Kad sam pitao što su ondje radili, rekli su mi da su vikali: “Živila Partija”. “Što je to partija?”, zapitah, a jedna mi starica odgovori: “To je Titova žena!” – prisjeća se te zgode sa smijehom fra Berard, koji uz diplomu s teologije ima i onu profesorsku prirodnih znanosti (botanika, zoologija, geologija s paleontologijom, mineralogija s petrografijom i kemijom).
– Od ranog djetinjstva zanimala me priroda – skromno objašnjava taj dio svoje znanstvene biografije fra Berard, prisjećajući se svojih studentskih dana s jednim od najznačajnijih hrvatskih znanstvenika dr. Ivom Horvatom, čiju fotografiju ima na zidu svoje samostanske sobe u Puli, gdje smo razgovarali.
– Na jednom izletu u prirodi dr. Horvat mi je prišao i rekao: “Fratre, ti ćeš mene pokopati!” Bilo mi je jako neugodno zbog toga i zaobišao sam tu temu, no sljedeće godine na izletu on mi je to ponovio, pa sam mu rekao: “Gospodine profesore, nemojte mi to govoriti.” No, on je doista umro rano od teške bolesti i prije sprovoda, kad sam došao u Zagreb, otišao sam njegovoj supruzi izraziti sućut, a ona me zamolila da vodim pokop, baš kao što je i prof. Horvat želio. Sprovod, dakako, treba voditi župnik, ali sam dobio dopuštenje, vodio pokop i održao kratak govor, pa se obistinilo ono što mi je dr. Horvat govorio studentskih dana – prisjeća se fra Berard, koji se prisjetio i kako je slavio svoje jubilarne mise sve do danas.
– Mladu misu imao sam u Kamporu na Rabu 1. listopada 1933., a na 25. obljetnicu, tj. srebrenu misu, bio sam provincijal u Zadru, pa to nisam htio posebno proslaviti, već sam se zadovoljio da taj dan imam misu po svojoj nakani. Zlatnu misu, 50. obljetnicu mlade mise, proslavio sam u Kamporu, a dijamantnu na 60. obljetnicu slavio sam pomalo na neobičan način, ne rekavši svojoj braći, s kojom sam koncelebrirao, ništa o obljetnici. Spomenuo sam to tek za doručkom, pa su mi svi čestitali stiskom ruke, ali se za slavlje pobrinuo Talijan iz San Martina di Lupari, koji je u vrijeme rata mnogo pomagao izbjeglicama, pa je svečanost priredio u Italiji – prisjeća se fra Berard svojih slavlja, kao i 70. obljetnice (biserne mise), koju je slavio u Kamporu na Rabu kao poticaj svojim sumještanima da “podare Bogu koje redovničko i svećeničko zvanje”.
“Ne vjerujem da bih na Zemlji mogao još proslaviti neku jubilarnu misu (a i ne znam pod kojim naslovom) kao godišnjicu svoje mlade mise. Preostaje mi, dakle, da proslavim ‘novu’ misu ‘u kraljevstvu Oca svojega’”, zapisao je fra Berard Barčić 2008. na kraju svoje knjige “Poratnih sjećanja”. No, vrijeme ga je očito prevarilo, pa je ove godine proslavio 80. obljetnicu svoje mlade mise, a za to je doznao i sam papa Franjo.
– Kardinal Josip Bozanić bio je u Rimu i u razgovoru sa Svetim Ocem rekao je kako se žuri natrag u Hrvatsku jer mora na misu kojom jedan fratar slavi 80 godina svoga svećeništva. Papa je uskliknuo: “Osamdeset godina!” I poslao mi je čestitku, blagoslov i ovu krunicu – pokazuje nam fra Bernard krunicu koju mu je darovao papa Franjo i veli da “bolju čestitku nije mogao primiti”.
Dakako, kao franjevac s oduševljenjem je prihvatio novoga papu koji je upravo sv. Franju izabrao kao svoje novo ime.
– Napisao sam mu pismo: “Sveti Oče, među brojnim krepostima, kao što su vaša poniznost i širina, u svemu je Bog imao svoje prste.” Naime, papa je došao, kao i sv. Franjo, popraviti svoju Crkvu koja se ruši. Odnosno, Bog je dao Franju da popravi Crkvu, koja je u krizi i treba je obnoviti – tumači nam fra Berard Barčić, koji i danas, usprkos svojim godinama, rado ispovijeda i prima ljude na razgovor.
– Dolaze mi prijatelji i razgovaramo o životu i smrti, o vječnosti. Pitao sam jednoga od njih kako zamišlja vječnost, odnosno neka zamisli da Bog kaže mravu: “Idi na Zemlju i svaku milijardu godina sa svojim zubićima uzmi koliko možeš zemlje i prenesi to u svemir. Koliko bi godina trebalo mravu da obavi taj posao? I to još nije vječnost! Nije, naime, zalud Gospa u Fatimi rekla djeci da “kada bi ljudi mislili na vječnost, drukčije bi živjeli”. Vječnost, vječnost, vječnost... – govori fra Berard Barčić, najstariji franjevac na svijetu.
