Uskraćeni za istinski doživljaj demokracije samo s jednim kandidatom za predsjednika stranke te suočeni s očekivanim kritikama o demokratskom deficitu i slabašnom legitimitetu Tomislava Karamarka za vođenje stranke, hadezeovci su baš u inat odazivom na glasovanje odlučili pokazati stranačku snagu.
I pretjerali su! Iznenadili su i sami sebe. Bez obzira na to je li i kako bilo organizirano glasovanje. Uostalom, kad nema protukandidata, već je i tajnost izbora suvišna, štoviše sumnjiva. Nema ni organiziranog nadzora izbora pa ni osporavanja kako god se glasovalo. Sve i da je bilo pritisaka da se iziđe na HDZ-ova birališta, ili da je bilo glasovanja preko telefona ili posrednika, tko bi to osporavao i zašto. Tko bi od tog osporavanja imao koristi!? Ako se nitko nije mogao ohrabriti izaći Karamarku na megdan, kako bi se tek usudio osporavati izbore? Uostalom, baš svatko tko u sljedeće četiri godine ima bilo kakve, lokalne, županijske, državne ili europske ambicije u okviru HDZ-a, morao je računati sa stranačkom stegom, odnosno s tim koliko je sada u HDZ-u bilo važno pojaviti se na biralištu.
Baš zbog toga što se glasovalo samo za Tomislava Karamarka na ove izbore morali su izići čak i članovi HDZ-a kojima bi on i između deset članova bio posljednji za kojeg bi glasovao. Motivacija za glasovanje u ovom slučaju, s obzirom na praktički nepotrebnu unutarstranačku stigmu neglasovanja za Karamarka, bila je izraženija nego na izborima s više kandidata. Uostalom, ako je motivacijski sve regularno, koliko bi Karamarko tek tada dobio glasova u utrci s konkurencijom ako je sada dobio, kako se očekuje, više od 90 tisuća glasova i koliki bi tek tada bio odaziv birača. Stoga je odaziv od 45 posto birača objektivno prevelik s obzirom na izvjesnost stvarnog “izbora”. Pa odaziv na 796 biračkih mjesta u HDZ-u bio je samo dva posto slabiji nego u prvom krugu posljednjih izbora za predsjednika države kad su hrvatski građani birali između četvero kandidata, ali na 6350 biračkih mjesta.
Ali, posve je nebitno je li realno 50 ili 90 tisuća HDZ-ovaca iskreno glasovalo za Karamarka. Naravno da je ovako puno više dobio na političkom samopoštovanju te je “zakucao” sve svoje unutarstranačke i izvanstranačke kritičare kojima preostaje da se love za njegovih “sjevernokorejskih” 98,9 posto dobivenih glasova. Premda je i to rezultat ipak slabiji nego što je Zoran Milanović ostvario (99,2 posto) kao jedini kandidat 2012. na SDP-ovim prvim izborima za predsjednika stranke po principu jedan član – jedan glas, također nakon parlamentarne, doduše puno uvjerljivije pobjede. Isto tako i na te SDP-ove izbore odazvalo se više SDP-ovih birača, čak 61 posto, nego na posljednjim izborima za predsjednika SDP-a – 55 posto, kad mu je konkurencija bio Zlatko Komadina. Odnosno, Milanović je sam 2012. dobio 23.554 glasa, a sada u dvoboju s Komadinom gotovo upola manje – 12.494 glasa. Izbori u HDZ-u donijeli su nam već viđeno u SDP-u.
Koliko god su izbori u HDZ-u bili važni Karamarku i HDZ-u, a osobito ostvareni rezultat, ipak to nije realnost. Puno će se više o rejtingu Karamarka unutar HDZ-a doznati na predstojećim izborima za stranačka tijela nego što smo doznali iz ovakvih izbora za predsjednika stranke. I najtanja pobjeda na istinskom festivalu demokracije bila bi slađa i od ovakve pobjede te značajnija kako za Karamarka tako i za HDZ, pa i aktualnu Vladu.
Bez obzira na aktualne političke okolnosti i Plenkovićevo žrtvovanje osobnih političkih ambicija radi potrebnog zajedništva i stabilnosti u stranci, Domoljubnoj koaliciji i Vladi, ostaje činjenica da je u najvećoj hrvatskoj stranci stranačka demokracija na slabim nogama jer nisu imali unutarnje snage i hrabrosti iznjedriti barem jedno ime protukandidata. I to nakon ipak inspirativnih rezultata posljednjih parlamentarnih izbora te osobito svega što se potom događalo, ili nije, u aktualnoj Vladi.
I na političkom tržištu konkurentnost je temeljni pokretač, a ako nema protoka i konkurencije ideja, nema ni napretka. Ako je strah od marginalizacije ili eliminacije razlog što Karamarko nije imao protukandidata, to je loše i za stranku, i za Vladu i za Hrvatsku. Uz to što je već i prikupljanje potpisa za kandidaturu pokazalo u kakvoj je prednosti onaj tko raspolaže stranačkom infrastrukturom jer je već i 5000 potpisa hadezeovaca koje u kratkom vremenu treba prikupiti gotovo pa nepremostiva prepreka za kandidaturu.
Neusporedivo je lakše osvojiti kandidaturu za šefa države (10.000 potpisa, ali svih birača) nego HDZ-a!? Karamarko i HDZ ostvarili su stratešku pobjedu, ali demokracija je na gubitku.
>>Ne poželi Jasenovcu što ne želiš Vukovaru
>>Bivši agresor prkosno želi biti glavni sudac!?
