Ulazak u grotlo subotnjeg prosvjeda kod Manduševca na Jelačićevom trgu nije baš silazak u "srce tame", niti je neko junaštvo, ali traži ipak dašak hrabrosti i popriličnu količinu ludosti - barem za nekoga tko pandemiju doživljava ozbiljno. Pogotovu ako je taj netko novinar s mikrofonom u ruci, a prosvjednici nose transparente kojim prozivaju i medije.
Nemam baš ni nekog izbora. Naime, moj snimatelj s hrpom opreme za televizijsko javljanje uživo stiže među prvima na još prazan trg, ugodno se smješta kod Manduševca, a zatim iz više pravaca počinju pristizati rijeke prosvjednika, njih više desetaka tisuća, a on se jadničak koji se redovito testira kako ne bi zarazio svoje bližnje, uskoro i kriv i dužan zatekne se ne u oku oluje, već u samom epicentru prosvjeda.
Što ću, moram i ja u proboj do njega. Masku, koju inače na otvorenom ionako vrlo rijetko nosim (od zagovornika maski na otvorenom luđi su samo oni koji zahtijevaju ukidanje svih mjera!!!), niti ne stavljam, nakon što se brzinom elektromagnetskih valova pronese glas da neki kolege imaju problema jer pojedini prosvjednici masku shvaćaju kao drsku provokaciju te se ne ustručavali niti fizičkog nasrtaja na novinare. A i da sam je stavio, ionako bih je na koncu skinuo, jer sam trebao snimiti vox populi među hardcore prosvjednicima. To s krpom na licu - baš i ne ide.
- Pa ti si ovdje jedini s maskom! uskliknemo kroz smijeh čim ugledam snimatelja koji možda na prvi pogled djeluje kao smrznuti miš među gladnim mačkama, no nije imao ni najmanjih neugodnosti, niti se netko na njega naglas obazirao. Mačke imaju važnijeg posla. Na to mi ipak pokazuje prstom kroz gomilu, na jednu gospođu koja je sjedila na stepenicama Manduševca. I ona ima masku! Poželim se probiti do nje i pitati je je li se i ona neočekivano zatekla u obruču ili i sama zbog nečeg prosvjeduje, no, ne možemo se kretati s opremom, moramo intervjuirati one koji su nam najbliži.
Ne, nije to baš kao na onoj čuvenoj fotografiji s nacističkog skupa iz 30-tih godina, na kojoj svi dižu desnu ruku uvis, osim jednog, koji je možda samo bio na trenutak zaspao, a možda bio stvarni heroj svojeg vremena. Ne, ovdje na ovaj prosvjed uznemireno mnoštvo pohitalo je u uvjerenju da su baš oni ti čuvari koji brane ne samo svoju vlasitu slobodu, već i slobodu nas ovaca koji smo se istovremeno dali cijepiti, šišati i pomusti te lakomisleno predali našu slobodu u ruke internacionalne kabale.
Ovaj prosvjed svakako spada u red bizarnijih kojih su se nagledali ban i njegov vjerni vranac. A vidjeli su doista svašta. Da mogu odmagliti, vjerojatno bi u galopu davno odjezdili na neke mirnije vječne brončane pašnjake.
Najluđi je možda trenutak u kojem neki zubar na vrhu plavog autobusa tjera raju da za njim ponavlja "I-ver-mec-tin! I-ver-mec-tin!". Nedostaje samo još žuta podmornica i Srećko Sladoljev, koji, onemoćao od korone, svojim vjernim pratiteljima iz izolacije šalje upute kako koristiti veterinarsku verziju tog lijeka protiv parazita, namijenjenu konjima. Pa moli nekog od njih da mu izmjeri koliko konjskog Ivermectina u prahu stane u kavenu žličicu, kako bi mogao bolje pogoditi ispravnu dozu za ljude! Ljudi moji, je li ovo mogućeeee, zavapio bi jedan naš kolega novinar koji odavna više nije s nama!
Naravno, nisu ni svi novinari isti. Jedan kolega s RTL-a javno je pozivao na prosvjed te u gomili aktivno sudjeluje. Drugog kolegu s RTL-a, koji s prosvjeda izvještava, neki kukavički nasilnici časte pljuskama i udarcima laktom s leđa. Mene pak još zasipaju ogavnim prijetnjama na mrežama, dijeleći moju fotku bez maske i izmišljajući da sam lagao o broju prosvjednika, iako nijedan broj nisam spominjao. Vidjet ćemo hoće li biti tako hrabri kad im zbog tih prijetnji zakuca policija na vrata.
Pokošen koronom, necijepljen, tu istu subotu zauvijek je otišao naš kolega Nenad Bunjac, novinar i kolumnist "alternativnih" medija, generacijski blizak, koliko god da smo se zbog političkih stavova sudarali.
"Gol već jesam, mrtav samo što nisam, mislim da ću o krajnjem ishodu ipak sam donijeti sud… Znaš što Plenky možeš napraviti sa svojom zakonitom prisilom? Da, to. Cijepi si prvo Vladu RH, a ja ću sam izabrati na koje ću se vreteno ubosti. Ne dijelim iglu, niti postelju s tobom," napisao je u dojmljivoj kolumni prije koji mjesec.
Ne, on nipošto nije bio nikakav antivakser, kao što to nisu bili ni mnogi drugi na ovom prosvjedu, presudio mu je tek njegov tvrdoglavo dosljedni anarholiberalni karakter. Nažalost, pravo imati virus (rečenica koju, vjerujem, on sam nikad ne bi izgovorio!), lako se pretvori u pravo širiti virus, pa i umrijeti od njega. Neka mu je laka novinarska zemlja.
Biti novinar je nekada bilo casno zanimanje. Danas polupismena piskarala izvrsavaju zapovjedi vlasnika i od njih postavljenih urednika, profesija je devastirana. Najbolje se vidi na primjeru vecernjaka koji je postao glasilo iz " regiona" te nas svakodnevno maltretira srpskim smecem.