Kuka i motika digla se u Hrvatskoj nakon najave da će svi rođeni od 1961. godine u starosnu mirovinu tek sa 67 godina. I ovako posla nema, a kamoli do 67. godine. I kako raditi do 67.? Samo u rijetkim branšama. Netko se našalio da se jedino u Saboru može ljenčariti i dočekati starosnu mirovinu.
Ipak, ima jedan “bivši” koji je i starosnu penziju premašio za skoro 20 godina. Ali i dalje bi radio. Štoviše, sad bi se opet aktivirao u dnevnoj politici jer mu ne daju raditi u njegovu uredu doživotnog bivšeg predsjednika RH. Jasno, to je 82-godišnji Stjepan Mesić, nevjerojatnih gena, a možda su pripomogli i “energy rejuvenation tretmani” kojima se Mesić sam svojevremeno hvalio.
Otkrio je tada da mu vraćaju energiju i čine ga mladolikim. A koštaju 15.000 kn mjesečno. I tako prpošni i vitalni Mesić “radi” i u 82. godini, ali mu Vlada Domoljubne koalicije i Mosta od 1. svibnja ukida Ured. Ali on u mirovinu neće.
Iako je Mesić po fizičkom izgledu mladić i za neke daleko mlađe od njega, pamćenje ga ipak nešto slabije služi. Govorio je Mesić u nedjelju u Jasenovcu, na trećoj komemoraciji u nizu, i udario po ustašluku teškom artiljerijom. Pa reče Mesić: “Ako netko govori kao ustaša, ako zastupa i promiče ideje koje su zastupali ustaše, ako ističe njihovo znakovlje i simbole, ako pjeva njihove pjesme, onda je on ustaša.” Po toj logici i sam Mesić bi bio ustaša jer je svojevremeno glorificirao NDH.
Naime, 30. svibnja 1992. godine Mesić je na Dan državnosti u Sydneyu pred hrvatskim iseljenicima držao govor u kojem je rekao kako su Hrvati u Drugom svjetskom ratu dvaput pobijedili, prvi put 10. travnja, a drugi put nakon Drugog svjetskog rada, kada smo se našli na strani s pobjednicima. Mesić će i sam kasnije priznati da je u kontekstu tog vremena, a u svrhu ratne propagande i govoreći s pozicije stranačkog čelnika HDZ-a, doista promovirao NDH u Australiji. Osudit će taj govor kao promašen i ponoviti da je tijekom svoja dva predsjednička mandata jasno isticao antifašizam kao temelj današnje Hrvatske.
Ipak, ni to posipanje pepelom ne daje za pravo Mesiću da upravo on određuje tko je danas ustaša. Niti da to čini u Jasenovcu dok drži politički govor kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista. Mesić je iskoristio jasenovačku pozornicu kako bi se rehabilitirao na hrvatskoj političkoj sceni nakon što mu nova Vlada ukida Ured.
Mesić se, kao što to ovih dana čini gotovo cijela ljevica, u svom političkom povratku priključio na “batinu” kojom se ubija “ustaška zmija”. Jer ako bi se u obzir uzele samo poruke koje u medijski prostor stižu iz obračuna političara koji se optužuju za rehabilitaciju ustaškog režima (čime ljevica gađa desnicu), stekao bi se dojam da Hrvatskom hoda ustaša za ustašom.
Nitko ne spori da se u hrvatski javni prostor prije četiri godine, nakon dolaska nove ekipe u vodstvo HDZ-a, rehabilitirala priča o ustašama i partizanima jer je HDZ na toj retorici konsolidirao stranku, a sada su optužbe o rehabilitaciji i relativizaciji ustaštva top tema. One su sada platforma SDP-u i čitavoj ljevici kojima je to glavni argument za osporavanje nove vlasti. A Vladi HDZ-a i Mosta može se naći i puno previše prigovora na operativnoj razini. No činjenica je da su u potpunom nesrazmjeru količina prostora koji dobivaju teme o rehabilitaciji ustaštva i ono što je stvarnost.
Mesić se u svom povratničkom pohodu na političku scenu navodno nudio HNS-u za kandidata za zagrebačkog gradonačelnika, ali mu se bivša stranka zahvalila jer ima svoju kandidatkinju Anku Mrak Taritaš. No to Mesića vrlo vjerojatno neće obeshrabriti. Dovoljno je jezičav, elokventan i zna dobro uvrijediti pa će svoj prostor u medijima pronaći.
No neku ponovnu političku karijeru mu ne predviđamo. Kako su analitičari već zaključili, njegova je misija samo zagorčavati život HDZ-u i Mostu. A dok ima “neprijatelje”, Mesić je i dalje na političkom životu. Pa makar za ustaštvo prozivao, zapravo, samog sebe.
Ovo je jedan uravnotežen, prilično objektivan tekst, koji cijenim tim više jer dolazi od novinarke s čijim se tekstovima u pravilu ne slažem. Slažem se, priče o navodnom ustaštvu i navodnoj fašizaciji društva dobivaju daleko više prostora u medijima i na javnoj sceni nego što bi za to zaista bilo neke stvarne podloge u društvu. Na drugom članku jedan komentator tvrdi kako Hrvatskom hodaju ljudi u crnom i viču poznati pozdrav. Na pitanje gdje to i kada je to bilo, ne odgovara. Problem je što se zaista takav dojam stvara u društvu i, još gore, takav dojam se šalje prema vani. A stvarnost je sasvim obrnuta: Ulicama normalno prolaze ljudi, nigdje nikoga u crnom (osim sve rjeđih dimnjačara), ljudi brinu oko toga koliko im je posao siguran i hoće li moći vraćati kredite te gdje će im se zaposliti djeca. Ako se i pojavi negdje neka situacija koja bi se mogla svrstati u ove prozivane, riječ je o slučajevima koji su još uvijek puno, puno rjeđi nego što je to u drugim, normalnim i demokratskim zemljama Europe, i najčešće je plod frustracije zbog veličanja bivšeg režima koji još uvijek kod nas nije dobio pravu osudu i upornog blaćenja Hrvatske od nekih dijelova političke i javne scene, a ne nekog fašističkog/ustaškog opredjeljenja kako neki vole tvrditi. Zabrinjavajuće je što se takvim pretjerivanjem podižu tenzije i samo dodatno pojačavaju ove frustracije, što bi na kraju zaista moglo dovesti do "militarizacije" dijela ljudi i popularizacije onoga protiv čega se, kao, svi ovi "antifašisti" bore. Zato pozivam sve pripadnike javne scene, ali ponajviše same medije, da ne podižu tenzije i ne prenose baš svaku uvredu i pretjerivanje koje netko izvali. Dajte radije prostora temama poput javne rasprave o Prijedlogu reforme kurikula koja je u tijeku, a o kojoj je u ovim novinama bilo premalo riječi (gotovo ništa) s obzirom na važnost te teme za naše društvo.