Velike koalicije dviju najvećih nacionalnih stranaka suprotnih ideologijskih predznaka koje sebe u normalnim ekonomskim i masovno-psihološkim okolnostima smatraju političkim protivnicima, konkurentima na političkom tržištu, pa i metaforičkim neprijateljima, neželjena su čeda stabilnih demokratskih poredaka i prosperitetnih država.
Međutim i u takvim društvima postoje izvanredne prilike, a to su najčešće ratovi i velike ekonomske nevolje (dugotrajne recesije i depresije), kad su velike koalicije najmanje loša rješenja; dakako, kad razumni i odgovorni političari i političke stranke nacionalne i građanske interese stavljaju iznad i ispred osobnih i stranačkih.
Da je tome tako pokazuju, prije svega, uspješni primjeri velikih koalicija u Austriji i Njemačkoj, od kojih su najpoznatije dvije koalicijske vlade Angele Merkel: od 2005. do 2009. i od 2013. do danas.
Javnost je umorna od rata
Pitanje pred kojim se trenutačno nalaze hrvatske stranačke političke kaste i narod glasi: Jesu li ekonomske i socijalne, pa i masovno-psihološke, neprilike u kojima se trenutačno i latentno nalazi naša zemlja toliko ozbiljne i teške da se velika koalicija SDP-a i HDZ-a (otvorena, dakako, i za neke druge stranke, posebice one regionalne: IDS i HDSSB) nameće kao najmanje loše političko rješenje pri stvaranju stabilne saborske većine i formiranju vlade?
Da bismo razumno odgovorili na to retoričko, ali i krajnje pragmatično, pitanje, moramo navesti neke neosporne činjenice.
Prvo: četveromjesečna vladavina „sporazumske“ i „reformske“ vlade „stručnjaka“ na čelu s predsjednikom i bivšim žeton-menadžerom Tihomirom Timom Oreškovićem – koju su formirali i u Saboru donedavno podržavali Domoljubna koalicija i Most – pokazala je da takva vlada naprosto nije bila kadra učinkovito kadrovirati, nekmoli odlučivati, pripremati i primjenjivati (implementirati) sistemske, strategijske i operativne odluke.
Drugo: nedavno provedena anketna istraživanja pokazuju da gotovo 70% naših građana želi da se sadašnja kriza vlade i vlasti što prije okonča: prijevremenim izborima ili na drugi zadovoljavajući način.
Treće: rezultati najnovije ankete agencije Promocije Plus – provedene za RTL i Jutarnji list – o izbornim nakanama/preferencijama birača upućuju na neupitni zaključak da nijedna od dvije velike koalicije (Hrvatska raste i Domoljubna koalicija) ne bi na prijevremenim izborima osvojila dostatan broj saborskih mandata (76) za samostalno formiranje Vlade RH, što bi značilo da bi se mogao ponoviti proces dugotrajnog pregovaranja o postizbornim koalicijama.
Četvrto: stabilna i vjerodostojna vlada koja bi uživala povjerenje 60 pa i 70 posto saborskih zastupnika (i pretežnog dijela javnosti) jedna je od osnovnih pretpostavki za vraćanje izgubljenog povjerenja međunarodnih financijskih institucija (da je povjerenje izgubljeno pokazali su zahtjevi banaka da Hrvatska vlastite obveznice plasira uz minimalnu stopu od 5%, dok se, primjerice, Španjolska zadužuje po stopi od 2-2,5%) i poželjnih stranih i domaćih investitora u spremnost i sposobnost Vlade RH i naše zemlje da se uspješno nose s problemima visokog javnog duga, nelikvidnosti, birokratskih prepreka poslovanju, pa i s korupcijom koja ima sistemske uzroke.
Peto: traženje izlaza iz političke krize putem onog što se u trenutačnom političkom žargonu naziva preslaganjem može rezultirati samo nestabilnom saborskom većinom i nestabilnom vladom koje odgađaju, ali ne rješavaju, krizu vlade i vlasti.
Svi navedeni razlozi, ali prije svega dramatična makroekonomska kriza u kojoj se nalazimo i koja se iz godine u godinu produljuje i zaoštrava, nameću zaključak da je trenutačno JEDINO rješenje koje nudi kakvu-takvu nadu u boljitak naših građana, naroda i zemlje – VELIKA KOALICIJA SDP-a i HDZ-a.
Takva koalicija kojoj bi se mogle priključiti još neke stranke i saborski zastupnici koji podržavaju njezin program imala bi šanse da počne rješavati sistemske probleme i definirati i implementirati javne politike koje nije moguće rješavati bez širokog suglasja ključnih političkih aktera: reforma i racionalizacija zdravstva, školstva, javne uprave, novo izborno zakonodavstvo, upravljanje javnim dugom i imovinom itd. Velika koalicija omogućila bi također bolji izbor ključnih državnih dužnosnika: ministara, njihovih zamjenika, pomoćnika i voditelja drugih tijela državne uprave. Velika koalicija omogućila bi i uštedu na troškovima prijevremenih izbora: izravnim i posrednim.
Velika koalicija SDP-a i HDZ-a bila bi sigurno (!) prihvaćena i od javnosti i naroda koji su umorni i prestrašeni svjetonazorskim i ideološkim ratom koji se vodi na temama koje se ne dotiču ključnih nacionalnih problema: nezaposlenost, iseljavanje, neodrživi javni i privatni dug, socijalno i masovno-psihološko beznađe i opći osjećaj tjeskobe i neizvjesnosti.
Stranački predsjednici i stranačka vodstva, a u prvom redu HDZ i Tomislav Karamarko, odnosno SDP i Zoran Milanović pred velikim su političkim i državničkim ispitom koji se svodi na pitanje: Jesu li svjesni situacije u kojoj se zemlja i narod nalaze i jesu li spremni osobne i stranačke interese i strasti podrediti narodnim, državnim i društvenim?
Oreškovića za investicije
Kad je položaj predsjednika Vlade u pitanju, mogu se dogovoriti da SDP daje svog kandidata prve dvije godine, a HDZ preostalih godinu i pol ili se mogu složiti oko kandidata koji je prihvatljiv za obje stranke/strane.
Štoviše, velika koalicija omogućava da se i za sadašnjeg premijera na odlasku Tihomira Oreškovića nađe prikladno mjesto. Primjerice, potpredsjednika Vlade RH za strane investicije i/ili iskorištavanje fondova EU.
Program i mandat takve vlade mogao bi se i trebao vrednovati/ocjenjivati nakon godinu dana i u skladu s time produljivati.
Početak kraja agonije u koju su nas oni i njihove stranke doveli (ni mi nismo bez grijeha: jer smo za njih glasovali!) može biti 17. srpnja 2016.: na 25. obljetnicu saborskog izglasavanja povjerenja Vladi demokratskog jedinstva koju je vodio dr. Franjo Gregurić.
Ova bi se vlada mogla zvati, kako sam to već javno spominjao, Vlada razvojnog zajedništva – VRAZ.
Naše su vlade na tragu napisanoga jer se sve mogu zvati VRAG.