Još malo pa će se navršiti dva desetljeća od sintagme koja je bolje od ijedne obilježava sva tri desetljeća moderne Hrvatske. Ako po ičemu general Ljubo Ćesić Rojs ulazi u povijest, onda su to četiri bolno istinite riječi. Točnije - tri: "Tko je jamio - jamio!"
Bez obzira što je krilatica istrgnuta iz originalnog konteksta koji više nikom nije bitan, ona je odavna raširila krila i zaslužila vlastiti život, od tog "povijesnog" dana, rađajući se iznova poput feniksa svakog božjeg hrvatskog jutra, 365 dana u godini.
Imala je ta krilatica barem dva osnovna tumačenja. Prvo je logično: Tko je jamio, jamio, sad mu možeš jedino soli na rep. No, ne zaostaje ni drugo koje se na to nadovezuje: Tko je jamio, jamio, prošla su ta vremena, ako ne može drugačije, onda - od sada pošteno.
Nažalost, obećanje, ludom radovanje. Jer onaj tko je već jednom jamio, jamit će opet. Tko spremno laže, taj će spremno i jamiti. Na koncu, ili na početku, općejepoznata narodna mudrost: prilika rađa jamitelja.
A ima li veće prilike za jamitelje nego što su poslovi u kojima se dijele državne subvencije i bacaju u jame bez dna, od poljoprivrednih zemljišta na kojima se žanje jedino vjetar, do gradnje vjetrenjača, na kojima taj isti vjetar skupo plaćaju svi Hrvatići kroz svaki potrošeni kilovat električne energije.
Može li bolje od poslovnog poduhvata u kojem vam država jamči zaradu za žetvu vjetra? Ma može, ako ste recimo dobili koncesiju na već izgrađeni tunel i autocestu, pa vam država jamči zaradu čak i ako nema prometa. Ovdje ipak morate proizvoditi i isporučiti kilovate.
Doista, da biste posadili vjetrenjaču visoku 50 metara, valja iskopati poprilično duboku jamu, no ako znaš kako ishoditi sve puste suglasnosti i dozvole (čitaj: ako znaš što, koga i kako trebaš podmazati!) onda znaš da će ispod svake od njih kao ispod duge umjesto krumpira niknuti vreća sa zlatnicima. Sve će to hrvatski narod pozlatiti!
Bilo bi mi sad najlakše napasti Zorana Milanovića i sve prebaciti na njega, no, ovdje je trenutak u kojem moram reći: ne, nije pogrešna odluka Milanovićeve vlade da na zadnji dan 2013. ipak potpiše ugovore tvrtkama koje su u tom trenutku već gradile ili bile poodmakle u pripremi gradnje vjetroelektrane.
Naprotiv, posve je naopaka logika koja kaže da je trebalo pričekati taj još jedan dan kako bi istekao rok i kako bi država tim tvrtkama isplaćivala upola manju subvenciju električne energije iz vjetroelektrana. To je zapravo razmišljanje koje najbolje ilustrira zašto iz Hrvatske bježe investitori – jer mi smatramo posve normalnim da nekome preko noći u potpunosti promijenimo uvjete pod kojima je krenuo u investiciju, da im ukinemo subvenciju, uvedemo novu obvezu ili pak posve novi porez. To je vjerojatno i razlog zašto su austrijski investitori unatoč obećanju masnog i sigurnog profita na koncu pobjegli glavom bez obzira, a uskočili surogat investitori koji znaju kako se pliva u našem kršu.
Kobna greška je nastala mnogo prije tog potpisa! Dakle, nemojte krivo shvatiti, posve je jasno da su nam vjetroelektrane dugoročno potrebne, ali svakako nismo morali kao siromašna zemlja koja ne proizvodi ključnu tehnologiju (Končar se tek kasnije pokušao uključiti) srljati kako bismo se progurali prema vrhu europske top-liste po postotku obnovljivih izvora energije, na kojoj smo zbog hidreelektrana ionako jako dobro stajali. Naprotiv, gradnja stotina megavata u vjetroelektranama samo dodatno naglašava sve veću rupu u tradicionalnim izvorima kojima se uvijek mora uravnotežiti ta zelena proizvodnja koja ovisi o ćudima vjetra i sunca. U međuvremenu nismo sagradili nijedno kogeneracijsko plinsko postrojenje koje nam je na tom području nasušno potrebno. Majka mudrost nalagala bi oprez, da se strpimo s razbacivanjem novca sve dok tehnologija ne bude cjenovno dovoljno prihvatljiva. Podatak da su subvencije za vjetroelektrane umeđuvremenu prepolovljene pokazuje koliko je kriminalno loša procjena prije desetak godina bila.
No, to što je taj potpis u tom trenutku vjerojatno bio opravdan uopće ne znači da do njega nije došlo koruptivnim dilovima ispod stola. Kad god vidite da se tromi državni sustav u svega nekoliko dana diciplinira, kad odjednom spremno poskoče u nekoliko ministarstava i "neovisnih" agencija te na papiru provedu sve ono za što su u našim okolnostima inače potrebni mjeseci, pa i godine, a zadnji pečat udare dan prije isteka roka, tad vam je kristalno jasno da tu ne mogu biti čista posla. Tako je bilo u Sanaderovoj vladi, nastavilo se u Milanovićevoj, a sad očito i u Plenkovićevoj.
U najmanju ruku u tom trenutku pomislite: što je to onoga koji je godinama zavlačio tu investiciju sad odjednom natjeralo da promijeni mišljenje? Pritisak s pravog mjesta ili podmazivanje s prave strane? Čak ne mora uvijek biti kriv odgovorni ministar. Premijeri također doista ne moraju baš ništa znati, što ih, naravno, NE amnestira, pa su tako smiješne tvrdnje oporbe da je posljednja afera samo trik vladajućih kako bi pred izbore pokazali da se oni bore s korupcijom. Jer nitko sa zrnom soli u glavi ne bi sam sebi kreirao ovakvu dalekosežno nepredvidivu aferu pred izbore.
Kako, dakle, vidimo na primjeru afere Rimac, čak i "obična" državna tajnica u "lijevom" ministarstvu uprave s debelim stranačkim vezama ima dovoljno duge pipke da bi na pravim mjestima podraškala one koji odlučuju u drugim ministarstvima. Uostalom, ako mogu ministrovi vozači, kako ne bi mogla neka državna tajnica?
"Neki kažu da se ne može. Može se!" Izgovorila je to u izdajnički upravljač svojeg audija državna tajnica u ministarstvu uprave objašnjavajući svojem sugovorniku kako i danas može zaraditi onaj koji radi i zna kako. A kome će pogodovati ako ne pohlepnim investitorima? Josipino "Može se!" tako postaje ozbiljna prijetnja Rojsovom "Tko je jamio – jamio!".
Šteta što će snimak susreta Sanader-Hernadi zauvijek ostati nijemi film, kao što vjerojatno nitko neće objaviti "lobističke" akcije onih koji su prethodnih godina isposlovali potpise u biznisu s vjetrenjačama, iako je sasvim moguće da su i oni snimani. Tko zna za koje smo nove narodne mudrosti time ostali uskraćeni.
Nažalost, cijeli sustav je desetljećima zapravo bio i velikim dijelom još uvijek jest posložen tako da subvencionira - korupciju. Gdje god država iz džepova Hrvatića izvlači novac i dijeli ga za nejasne i mutne ciljeve, tu će priliku iskoristiti razni profesionalni jamitelji, držeći desnu ruku na srcu, a lijevu u našem džepu. Ili obrnuto, svejedno. A vidimo da neki prime mito čak i kad ga sami ne traže. Uzmi sad, ne'š me hebat, to ti je samo da imaš za jaja i luk za Uskrs!
Da neki vele i da je afera Rimac pokušaj skretanja pažnje s onoga što se događa u INA-i. Doista, ako rafinerija u Rijeci prerađuje naftu koja tankerima stiže s drugih kontinenata, dok nafta s hrvatskih polja ne putuje u nekoliko kilometara udaljenu rafineriju u Sisku pa niti u 150km udaljenu Rijeku - već ide u 300km udaljenu mađarsku rafineriju - onda je logično zvono na uzbunu.
Naravno, sve nešto drugačije zvuči ako se pojasni da nakon gašenja rafinerije u Sisku nafta sa slavonskih polja zapravo nema kud osim da se proda u Mađarsku, pogotovu u razdoblju kad je riječka rafinerija u remontu. No, odmah se nameće pitanje kako je to INA na izvozu jeftino proizvedene nafte u vrijeme najnižih tržišnih cijena mogla na tom poslu "dobro zaraditi"? I kako to da se žurilo u gašenje rafinerije u Sisku prije no što se osiguralo da se ta nafta može skladištiti te prodavati onda kad to INA-i najviše odgovara. Ili, kako to da se nakon tolikih godina Sisak ugasilo prije no što se omogućilo da nafta JANAF-ovim naftovodom može putovati i u suprotnom smjeru, prema Rijeci, kako bi preostala hrvatska rafinerija mogla raditi punim kapacitetom uz najniže troškove, s najjeftinijom, domaćom sirovinom.
Kako god bilo, posve je očito da je protekle četiri godine Andrej Plenković radio sve kako ne bi iritirao Mađare, kako MOL, tako ni mađarsku vladu, sekundirajući Orbanu čak i u njegovim europskim bitkama za preživljavanje. Nadajmo se da je to radio svjesno kako bi prije svega dugoročno zaštitio nacionalne interese, a vrlo brzo dolazi trenutak u kojem ćemo dobiti odgovor na pitanje ima li on iskrenu namjeru vratiti INA-u ili samo dovršiti rasprodaju hrvatskih energetskih interesa, nakon čega bi mađarska obveza o moderniziranju barem jedne hrvatske rafinerije ovaj put na hrvatsku žalost bila otpuhnuta poput riječke krpice s ugovora, kao što je već otpuhnuta sisačka krpica.
Idući tjedan strani savjetnici izlaze s procjenom vrijednosti i isplativosti preuzimanja INA-e, nakon čega će Plenković morati objaviti namjerava li održati predbožićno obećanje otprije 4 godine. Bit će to njegovo predizborno biti ili ne biti, o kojem će uvelike ovisiti njegov opstanak u Banskim dvorima.
I što god odabrao, sigurno će očima mnogih dežurnih komentatora pogriješiti, o mađarskim i ruskim lobistima te raznoraznim jamiteljima da ne govorimo. Ako procijeni da je trenutačna vrijednost INA-e za Hrvatsku usred krize prevelika za ono što ono što je od nje u međuvremenu preostalo, ako se složi s onima koji tvrde da je koncept nacionalne energetske kompanije pasé, relikt nekog prošlog vremena te da je INA sada zapravo samo jedan od distributera goriva, politički protivnici pokušat će ga obilježiti kao nacionalnog izdajnika.
Ako pak kaže da nijedna cijena nije prevelika za vraćanje kontrole nad nacionalnom energetskom kompanijom od koje i dalje ovisi energetska pa time i nacionalna sigurnost u cjelini, ti isti optužit će ga da "hadezeovski" nastavlja krčmiti novac hrvatskih poreznih obveznika za nešto što vrijedi samo u očima onih koji gledaju u prošlost.
No, posve je jasno, ako od nekog trebamo učiti, to je od Mađara. Oni znaju da onaj tko drži kontrolu nad mađarskom nacionalnom energetskom kompanijom, a unatoč vidljivim ruskim interesima to je de facto i dalje mađarska vlada, time drži i ključeve mađarske nacionalne sigurnosti te od toga strateški neće odustati – koja god cijena bila, financijska ili politička.
Hrvatska treba preuzeti INA-u ne zato što bi ona trebala biti državna, već zato što mađarski energetski interesi nisu neprijateljski, ali očito jesu izravno suprotstavljeni hrvatskim. Orban u smislu nacionalne sigurnosti Hrvatsku posve opravdano smatra svojim predvorjem.
U istom smislu nameću se tri pitanja. Jesu li Mađari uopće spremni odustati od INA-e? Zašto se Mađari ponašaju kao da im je ona važnija nego Hrvatima? I konačno, jesmo li mi Hrvatići išta naučili iz zajedničke tisućugodišnje povijesti?
Koje povijesti. Polupismenih kmetova kojima su ugarski feudalci guzili zene prve bracne noci. Stari katolicki obicaj, Ius primae noctis (lat. pravo prve noći), u feud. pravu, pravo veleposjednika da prvu noć poslije svadbe svojih kmetova provede s mladom; to see pravo rabilo i u obliku otkupa nevjestina djevičanstva od vlastelina a pripisuje se samo turcima i srbima i povijest dje je vlastiti sabor donio zakon da u skolama sluzbeni jezik bude madjarski.