Očito, nakon Ive Sanadera i Jadranke Kosor, Tomislav Karamarko još je jedna u nizu tragičnih figura na desnoj hrvatskoj političkoj sceni. Posljednju u nizu priča, ovu s Mostom, počeo je odmah loše s kadroviranjem, poput slučaja Crnoja, a sve je kulminiralo žestokim napadima zbog imenovanja Hasanbegovića ministrom kulture. Stekao se dojam da je Karamarko potpuno nepripremljen došao na vlast.
S njim sam razgovarao nekoliko dana prije parlamentarnih izbora u kavani Tomislav u zagrebačkom hotelu Sheraton. Razgovor je trajao više od dva sata. Očekivalo se da će HDZ pobijediti na izborima pa su “na kavu“ u Sheraton hodočastili mnogi ulizice, što se vidjelo prema njihovu ponašanju. Samo je Jozo Petrović, kao stari jaran, “budućem premijeru” prilazio bez kompleksa. Ostali su sjedali uokolo dok “šef” daje intervju i čekali priliku da mu priđu. I Ivan Aralica u Sheratonu je kao “slučajno” naletio na Karamarka. Osim s Karamarkom, razgovarao sam nedavno i s njegovom drugom suprugom Anom. No, njihova politička karijera bliži se kraju, barem se tako čini.
Kako, ponajprije, povijest obitelji utječe na političke poglede, tako je i prošlost obitelji Tomislava Karamarka na njega ostavila traga. Karamarkovi su podrijetlom iz Kruševa u zadarskom zaleđu. Za vrijeme 2. svjetskog rata svi Kruševljani, pa tako i obitelj Karamarko, bili su na strani NDH. Tomislavov stric Marko (1920.) u vrijeme stare Jugoslavije služio je u kraljevoj gardi, a za vrijeme 2. svjetskog rata bio je vojnik NDH, kao i brat mu Martin, Karamarkov otac, koji je u rat otišao s 19 godina.
– Tomislavov otac bio je dragovoljac, pripadnik Četvrtog stajaćeg djelatnog ličkog ustaškog zdruga ili, kako bi danas rekli, brigade – ispričao je jedan od starijih Kruševljana.
Nakon što su oružane snage NDH položile oružje na Bleiburgu, Martin je, poput desetaka tisuća drugih, bio zarobljen. Spasio ga je jedan od znanaca partizana, bivši domobranski časnik, koji mu je dao civilnu odjeću da se presvuče. Nakon predaje i polaganja oružja, Kruševljani su se nekako okupili u zarobljeničkim kolonama koje su išle natrag u Jugoslaviju i držali se skupa.
Križni put Kruševljana, uključujući i braću Karamarko, završio je u Beogradu. Pokraj Osijeka ih je registrirao Međunarodni crveni križ što je, čini se, bilo presudno da prežive.
U Beogradu su bili zatvoreni u logoru u Bosanskoj ulici. Dnevno su za jelo dobivali po 40 zrna kukuruza. Kao ratni zarobljenici korišteni su za teške fizičke poslove. No, Kruševljani su preko jedne žene u Beogradu, koja je slučajno otkrila tko su, javili svojima tko je sve preživio i da su živi u Beogradu. Iz logora su pušteni 20. studenoga 1945.
Poseban problem bilo im je bilo putovanje do Kruševa. Tada su pripadnici pobjedničke vojske i njihovi simpatizeri mogli ubiti koga hoće, a da za to uopće nisu odgovarali. Stoga, dolaskom u Kruševo, nesigurnost za povratnike iz logora nije bila manja, nego veća. Kako je Kruševo bilo okruženo srpskim selima, po noći su bili česti osvetnički upadi lokalnih Srba pod egidom borbe protiv fašista. Stoga se Karamarkov otac jedno vrijeme „sklonio“ u Zadar pa onda u Kraljevicu.
– Zamagljivao je trag jer je bio na popisu za likvidaciju – pričaju Kruševljani.
U Kraljevici ga nitko nije poznavao, pa je jedno vrijeme čak i radio u brodogradilištu.
Martin Karamarko, Tomislavov otac, nakon nekog vremena vratio se opet u Kruševo. Međutim, kako nije mogao naći posao, odlučio je preseliti se u Zadar gdje se zaposlio u prijevozničkom poduzeću kao vozač i kondukter. Njegova braća Marko i Jure ostala su u selu. Danas u Kruševu žive bratići Tomislava Karamarka Vlado, sin strica Marka, i Ivica, sin strica Jure.
Tomislav Karamarko rođen je 25. svibnja 1959. u Zadru. Iako se njegov otac Martin 50-ih godina zaposlio u Zadru, obitelj se preselila u Zagreb kad je Tomislav napunio šest godina.
Preko kruševskih veza Martin Karamarko zaposlio se u Zagrebačkim transportima, poslije u Croatiatransu. Njegov sin Tomislav kao dječak imao je probleme zbog socijalizacije. Nova sredina ga je zbunjivala posebno zbog govora.
Pohađao je Osnovnu školu Augusta Cesarca na Ferenčici. Tomislav Karamarko bio je odličan učenik. Čitao je tada dostupnu literaturu koju je mogao razumjeti.
Kao učenik 5.c., u broju 6. (godina III.) školskih novina „Rukovet iskrica s Ferenčice“ objavio je članak pod naslovom „Moja najdraža knjiga“, posvećen Lovrakovoj knjizi za djecu „Družba Pere Kvržice“.
„U njoj mi se sviđa šaljiv sadržaj. Draga mi je cijela družina, a najviše Medo. Mnogo me nasmijao događaj kad je gazda Marko uhvatio Medu na svojoj trešnji. Medo je dobio batina, ali se nije odvikao njegovih trešanja. Tu knjigu sam pročitao četiri puta, a pročitat ću je još koji put.“
Kao pučkoškolac Tomislav Karamarko volio je, uz ostalo, igrati košarku. Osim u školi, bio je redovit i na vjeronauku kod franjevaca u crkvi Predragocjene Krvi Isusove u Kozari boku, na Žitnjaku. Fra Bernardin Šulj bio je prvi župnik župe Predragocjene Krvi Isusove.
– Godine su prošle, ali se sjećam Tomislava Karamarka kao vedrog dječačića, kod mene je primio i prvu svetu pričest, bio je moj ministrant. Posjećivao sam njegove roditelje i držao do tog prijateljstva – kaže fra Bernardin.
Okupljali se zbog molitve
Nakon osnovne, Tomislav Karamarko upisao se 1975. u prvi razred Školskog centra za strojarstvo i elektrotehniku (danas Prva tehnička škola Tesla, nap. a.), smjer elektrotehničar.
Pa ipak, više su ga zanimali društveni predmeti, prije svega povijest. Studij povijesti i ruskoga jezika na Filozofskom fakultetu upisao je 1979.
– Položio je prijamni u jakoj konkurenciji, što znači da se dobro pripremio. Bio je bolji od mnogih gimnazijalca na prijamnom – pričao je Dinko Čutura, jedan od Karamarkovih studentskih kolega. Poslije je, umjesto ruskoga, kao A2 predmet Karamarko upisao poljski jezik. Kao student bio je katolički aktivist.
– Ja sam osnovao 1976. katolički zbor MI. Znate, to je bilo poluilegalno, imali smo podršku Crkve, ali smo imali problema s vlastima, s državom. Karamarko je surađivao pod imenom Tomislav. Bio je član hrvatskog katoličkog zbora MI od samoga početka. Bio je u molitvenoj zajednici koja se okupljala subotom u crkvi sv. Katarine. Okupljali smo se zbog molitve, molila se krunica, a Tomislav je bio istaknut. Osim toga, surađivalo se s Palmom, s Jordanovcem, sa svim pokretima – govori fra Mario Jozo Tolj.
Kako su 80-ih godina bila popularna putovanja mladih u organizaciji Crkve, studentska vjeronaučna zajednica “Palma” iz Palmotićeve, gdje je sjedište župe Presvetog Srca Isusova, i 1982. organizirala je hodočašće u Rim. Međutim, nakon povratka iz Rima, studentima su oduzete putovnice.
– Imali smo problema, nakon jednog hodočašća oduzete su putovnice. Putovnica je oduzeta i Karamarku – kaže fra Mario Jozo Tolj.
Putovnice su, uz ostale, tada oduzete Ines, kćeri Marka Veselice, Anji Šovagović i Ani, kćeri Vlade Gotovca. Dvadesetak studenata ostalo je bez putovnica, a uslijedile su policijske istrage zbog „nacionalizma“.
– Kad smo izišli iz tri-četiri autobusa i našli se na Trgu sv. Petra, hodali smo okolo. U jednom trenutku vidjeli smo dva čovjeka u finim odijelima i s hrvatskim barjakom koji je imao grb na sebi. Mi smo k njima otrčali. Poslije smo saznali da nas je netko fotografirao sa zastavama – kaže jedan od sudionika toga događaja koji je želio ostati anoniman.
Istraga o studentima vodila se u Udbinoj akciji Trs. Student Tomislav Karamarko, koji je prethodno operativno obrađivan (p.o.o.) morao se redovito javljati drugu Kozlici u Đorđićevoj, na drugi kat.
Karamarku je putovnica oduzeta 1982., a rješenje o oduzimanju dobio je tek 1984. jer je “štetio ugledu SFRJ u inozemstvu“.
U vrijeme studija Karamarko je kao student radio preko studentskog servisa. Od honorara koji je zaradio od Elektre kupio je county gitaru Yamaha. Nosio je dugu kosu, svirao je gitaru u kvartovskim podrumima, ali nikad dovoljno dobro.
Uloga biskupa Kokše
Kao apsolvent želio se zaposliti, trebao je raditi na jednom od hrvatskih otoka, međutim, dobio je poziv za vojsku, i to u Rašku u Srbiji u tzv. kažnjenički puk. Tamo su, po kazni, vlasti u vojsku slale bogoslove, albanske iredentiste i hrvatske nacionaliste te kriminalce iz Srbije i Bosne koji su imali zadatak ostale provocirati i prokazivati. Karamarko je u JNA upoznao velečasnog Nedjeljka Pintarića, bivšeg direktora Glasa Koncila, koji sada radi u uredu kardinala Bozanića.
Nakon povratka iz JNA, Odsjek za povijest mu je dopustio da, uz polaganje razlike, može diplomirati jednopredmetni studij povijesti, pa je napustio studij poljskoga jezika. Diplomski rad prijavio je kod prof. Nikše Stančića. Kad je shvatio da je moguće upisati jednopredmetni studij povijesti, Odsjek za povijest mu je dopustio da, uz polaganje diferencijalnih ispita (latinsku paleografiju, pomoćne povijesne znanosti i druge ispite) može diplomirati jednopredmetni studij povijesti. Stoga je napustio studij poljskoga jezika i posvetio se samo povijesti. Karamarko je kod prof. Stančića htio diplomirati na temu Ante Starčevića.
– Lijepo je što pokazujete interes, ali vaša tema je Franjo Rački – uzvratio je Stančić.
Tako je Karamarko zapravo dobio potvrdu da je završio povijest na Filozofskom fakultetu dvije godine prije nego što je dobio samu diplomu, a dobio ju je kad je položio sve diferencijalne ispite 1989. Diplomirao je 23. siječnja 1989.
U međuvremenu, već početkom 1987., Karamarko je počeo raditi u Arhivu Hrvatske. Kako je poznavao mnoge utjecajne svećenike u Zagrebu, oni su zauzeli da dobije posao.
U to vrijeme pomoćni biskup zagrebački Đuro Kokša zamolio je Božu Rudeža, tadašnjeg predsjednika Komisije za odnose s vjerskim zajednicama grada Zagreba i podsekretara za kulturu (pomoćnik ministra) u tadašnjem Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu, tehničku kulturu i sport SR Hrvatske, da napiše preporuku, odnosno da da suglasnost za Karamarka, “diplomiranog povjesničara”, kojeg bi Kaptol zaposlio u Kaptolskom arhivu. Karamarko je u Arhivu bio pomoćni arhivist dok 1989. nije dobio diplomu. Sa zanimanjem je Tomislav Karamarko pratio demokratske promjene i na pomalo smiješan način postao član HDZ-a.
S prijateljem je otišao u sjedište HDZ-a u Novoj vesi 23 u prostorije izdavačke kuće Josipa Zebića.
Pozvonili su jer su se željeli učlaniti u stranku. Otvorio im je Ivan Bobetko, koji im je rekao:
“Momci, pomozite istovariti kamion 2. broja Glasnika HDZ-a pa ću vas učlaniti u HDZ.”
Kad su istovarili kamion, dobili su iskaznice HDZ-a. Nakon toga Karamarko se zbližio sa Stipom Mesićem koji mu je naložio da osnuje podružnicu HDZ-a na Peščenici. Karamarko je, uz Dinka Čuturu i ostale, doslovce na biciklu obilazio simpatizere HDZ-a po mjesnim zajednicama. Bilo je neugodnih situacija jer je u toj općini živjelo nacionalno miješano stanovništvo.
Nakon što je HDZ dobio izbore, Karamarko je poslan u Vladu RH da premijeru Josipu Manoliću bude predstojnik Ureda. Šef kabineta poslije je bio i Franji Gregoriću, a kad je Mesić 1992. izabran je za predsjednika Sabora, Karamarko je imenovan za šefa njegova kabineta.
U to vrijeme postao je i dopredsjednik Košarkaškog kluba Zagreb i tako postao jako blizak Bošku Božiću Pepsiju, treneru KK Zagreb. Iz toga vremena, dakle s početka 90-ih, Karamarko poznaje Jozu Petrovića koji je također bio u KK Zagreb. Petrović je čovjek koji se pokazao fatalnim za Karamarkovu političku sudbinu. Početkom 90-ih bio je generalni direktor Unikonzuma, zagrebačkog trgovačkog maloprodajnog i veleprodajnog lanaca s 250 prodajnih mjesta i 15 skladišta. Kako bi omekšao vlasti i Tuđmana, Petrović je 1992. i 1993. najprije uvukao u posao predsjednikovu kćer Nevenku Tuđman koja je Unikonzumu, prema tvrdnjama bivšeg sindikalista Marija Ivekovića, prodavala viskije po višim cijenama nego što su bili na tržištu.
Od policije do HAK-a
Ivica Todorić je 1994. od Hrvatskog fonda za privatizaciju kupio Unikonzum. Platio ga je starom deviznom štednjom, a uprava Unikonzuma, na čelu s Jozom Petrovićem, sugerirala je radnicima da prodaju dionice Todoriću. Poslije je Jozo Petrović postao savjetnik Ivice Todorića i predsjednik uprave Intercontinentala, koji je također kupio Todorić. Na svoj rođendan 25. svibnja 1993. Tomislav Karamarko je imenovan za ravnatelja PU zagrebačke. Ta mu je pozicija osiguravala veliku i realnu moć.
U to vrijeme iskazivao je i poduzetnički duh jer je s Boškom Božićem Pepsijem gradio urbanu vilu u podsljemenskoj zoni koju su poslije preprodali posredstvom Glumina banke. Kako je Tuđman, osim kadrovskih promjena 90-ih godina Karamarku dao zadatak da se brine o specijalnoj postrojbi PU zagrebačke Alfe, novi načelnik PU zagrebačke ozbiljno se primio posla.
Budući da su 90-ih u javnosti počeli izbijati detalji afera oko jednog dijela pretvorbe i privatizacije, Karamarko je dopustio istrage o pretvorbi i privatizaciji Gradskog podruma, Croatia busa te tvornice cipela Astra. Međutim, nakon te tri prijave Karamarko je ušao u ozbiljan sukob s dijelom desne frakcije HDZ-a kojoj se jako zamjerio. Stoga je 1996. smijenjen s mjesta načelnika PU zagrebačke i imenovan pomoćnikom ministra za kadrovske poslove.
Međutim, Ivan Penić, tadašnji ministar unutarnjih poslova i bivši predsjednik Fonda za privatizaciju, nije želio Karamarka ni na mjestu pomoćnika ministra. Stoga je Karamarko 1998. završio na cesti.
Pa ipak, u HAK-u ga je zbrinuo glavni tajnik Ile Baković. Karamarko je dobio mjesto savjetnika, službenu Mazdu 323 i visoku plaću.
Kako mu je politička budućnost bila ugrožena, Karamarko se opet okrenuo Mesiću koji se 2000. kandidirao za predsjednika Hrvatske i pobijedio. Veliki doprinos u toj pobjedi imao je upravo Karamarko. Poslije predsjedničkih izbora Karamarko je kratko bio predstojnik Ureda predsjednika, a onda imenovan ravnateljem Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS). Nakon što je 2002. ukinut UNS, Karamarko je morao dati ostavku. Bio je razočaran u Mesića.
– Sve je to Orjuna – žalio se Karamarko prijateljima te se okrenuo privatnom poslu.
S prijateljima je osnovao poduzeće Soboli koje se bavilo konzaltingom za IT sigurnost, informacijskom sigurnošću itd. Soboli su osnovali Ivan Baketa, Tomo Cvrk, Tomislav Karamarko, Dragan Škrtić i Željko Malnar, koji je bio vezan za Pavića, EPH i novinsku strukturu. Soboli je radio i za EPH. Karamarko je 2002. u EPH uspio zaposliti Anu Šarić s kojom je već u to vrijeme najvjerojatnije ljubovao. Upoznali su se nekoliko godina prije.
Godine 2003. na parlamentarnim izborima pobijedio je HDZ i Ivo Sanader postao je premijer. Nakon “afere Puljiz“ nagovorio je Karamarka da u prosincu 2004. preuzme POA-u umjesto Joška Podbevšeka. I predsjednik države Stipe Mesić složio se s tim. Stoga je Karamarko, iako je bio jedan od osnivača Sobolija, svoj udio u poduzeću prenio na odvjetnički ured, a potom ga prodao partnerima. Soboli je onda počeo voditi Davorin Pavlović. Te iste godine Sanader je kao svog jako pouzdanog čovjeka Jozu Petrovića instalirao u upravu Ine.
Kao ravnatelj POA-e Karamarko je 4. veljače 2005., uz Mesića, Sanadera, Šeksa, Vesnu Škare-Ožbolt, državnog tužitelja Bajića, ministra unutarnjih poslova i šefove ostalih tajnih službi, bio nazočan sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj je donesena odluka o lovu na generala Antu Gotovinu. Prema Ustavnom zakonu o suradnji s Haagom, obveza države, tajnih službi, bila je da obavlja nadzor i prikuplja informacije i o braniteljskim timovima (operativna akcija Adria, nap.a.), ali i o svjedocima optužbe. Gotovina je uhićen 5. prosinca 2005., a Hrvatska je još uvijek čekala poziv za pristupne pregovore.
Iako Karamarku prigovaraju, posebno desnica, da je “izručio“ Gotovinu, to nije točno. On je, navodno preko Milijana Vase Brkića, o svemu obavještavao Dunju Gotovinu.
Pohvatao ubojice
Godine 2006. POA i HIS objedinjeni su u Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA), a upravo je Karamarko postao šef te megaagencije, čime je još više učvrstio svoj položaj. Uz Sanadera bio je najmoćniji čovjek u državi, a SOA-u je vodio do 2008. No, ubojstvo Ivane Hodak 6. listopada 2008. i nedugo potom Ive Pukanića šokirali su hrvatsku javnost. Ta dva slučaja uzdrmala su vlast. Uspaničeni Sanader nazvao je Karamarka i rekao mu: “Moraš preuzeti MUP!” Karamarko je unutar granica Hrvatske pohvatao sve koji su upleteni u Pukanićevo ubojstvo, a otkrio je i ubojicu Ivane Hodak.
Kad je u ljeto 2009. Sanader iz nepoznatih razloga “abdicirao”, Karamarko je ostao ministar unutarnjih poslova i u Vladi Jadranke Kosor. U jeku izborne kampanje 2011. Jadranka Kosor, predsjednica HDZ-a i Vlade RH, javno je Karamarku, koji je do tada oklijevao da se ponovno učlani u stranku, uručila iskaznicu HDZ-a. Međutim, Jadranka Kosor je s HDZ-om izgubila parlamentarne izbore 2011. i Kukuriku koalicija došla je na vlast. Godine 2012. Ana Šarić dobila je otkaz u EPH ili, kako se lijepo kaže, “sporazumni raskid ugovora“, jer je Karamarko trebao istražiti i uhititi Pavića zbog afere “Kamenski“. No, kad je SDP došao na vlast, MUP, odnosno ministar Ranko Ostojić, veliki prijatelj Ninoslava Pavića, počeo se osvećivati Karamarku. Nagazio je Anu Šarić. PNUSKOK je Ani Šarić 2012. zakucao na vrata, tražili su papire za Inu, budući da je Ana Šarić od te godine počela surađivati s Jozom Petrovićem. Međutim, papire o Ini u prostorijama njezina poduzeća Drimia nisu pronašli. Ana Šarić nije izravno radila ni za Inu ni za MOL.
Međutim, kako se bližio izborni sabor HDZ-a, neki Karamarkovi prijatelji počeli su predlagati da se kandidira na mjesto prvog čovjeka HDZ-a. Prvi je to učinio Franjo Lucić iz Požege, potom Milijan Brkić koji je obećao lobiranje među bivšim pripadnicima gardijskih brigada i specijalne policije, ali i tajne policije. Karamarko je često izjavljivao da je HDZ postao “bljutava sol” te da je detuđmanizacija počela sa Sanaderom i kulminirala s Jadrankom Kosor. Na XV. saboru HDZ-a, održanom 20. svibnja 2012., na iznenađenje neupućenih, izabran je na mjesto predsjednika HDZ-a i dobio priliku da odstrani “bljutavu sol“.
Karamarka je, uz ostale, u borbi za mjesto prvog čovjeka HDZ-a podržao i krupni kapital. Mnogi tvrde – nakon što je brojnim tajkunima pokazao dosjee o njihovu poslovanju u sivoj zoni.
Vladimir Šeks, ljutit što je smijenjen s mjesta potpredsjednika Sabora, u listopadu 2014. autoru ovoga teksta u Saboru je “otvorio dušu“ i pričao o tome kako su “velikog mesićevca Karamarka podržali poduzetnici iz udruge Prsten, Matić, vlasnik M-Sana, Pipunić i drugi“. Jadranka Kosor je pak autoru ovoga teksta u razgovoru o Karamarku također potvrdila da ga je na mjesto predsjednika HDZ-a podržao Prsten i krupni kapital, posebno je apostrofirala uvoznika automobila Pavu Zubaka, slavonskog poduzetnika Željka Biloša i druge. A na upit o Jozi Petroviću, rekla je samo to da je on “izravan link na Todorića“.
Bivši Karamarkov prijatelj, nekoć obavještajac, koji se zalagao za Karamarka 90-ih kad se našao na ledu zbog sukoba s “hercegovačkim lobijem“, također tvrdi da su Karamarka na mjesto predsjednika ustoličili Biloš, koji je preko Joze Petrovića Karamarku “gurnuo“ Matu Radeljića i ostale PR “stručnjake“, s tim da su Biloš i Ana Karamarko otprije “imali zajedničke poslove“.
Nije ništa naučio
Ana Karamarko posljednjih je tjedana u fokusu medijske i političke pozornosti zbog dokumenta koji je objavio Nacional, a koji se tiču suradnje između njenog poduzeća Drimia d.o.o. i Joze Petrovića, MOL-ova lobista. Jozo Petrović se pokazao fatalnim za Tomislava i Anu Karamarko. Predsjednik HDZ-a nije naučio povijesnu lekciju, nije vidio kako je Petrović svojim potezima, preko davanja poslova Nevenki Tuđman, u jeku pretvorbe i privatizacije “kontaminirao“ obitelj prvog predsjednika i tako uspio utjecati na odluke o prodaji profitabilnih poduzeća. Karamarko nije vidio, ili nije želio vidjeti, da je Petrović bio jedan od najpouzdanijih Sanaderovih ljudi u Ini. Petrović i hrvatski tajkuni su, čini se, svojim utjecajem na Karamarka i suprugu na dulji rok destruirali ne samo HDZ nego i cijeli desni politički spektar. No, odgovornost je na Tomislavu Karamarku koji je već prokockao povjerenje svojih birača. Na posljednjim izborima izgubio je dobivene izbore.
