Komentiram jučer s kolegom najnovije prognoze o gospodarskom rastu koje je objavila Europska komisija. Nama umjesto 1,4% rasta BDP-a u prošloj godini sada prognoziraju 2,1%. Kolega se zabrinuo – naši će političari zbog tog skoka, i to baš u najosjetljivijem trenutku pripreme proračuna, napustiti reformski kurs. Prognoziranje više stope rasta poznati je lažni izgovor za izbjegavanje nužnog smanjivanja rashoda. Pogotovu onih politički osjetljivih. Tamo gdje “rezovi“ bole. Logika je sljedeća – veći rast od očekivanog donijet će i veće prihode proračuna od očekivanih. Tako će za ostvarenje ciljanog deficita biti potrebno manje “rezati“ rashode. A manji rezovi znače manje pretrpljene boli.
Zabrinutost je opravdana. Kod nas je doista stvorena već poprilično značajna praksa u kojoj se od nužnih dugoročnih složenih reformskih operacija odustaje uz uzimanje aspirina očekivanja više stope rasta. U ekstremnom obliku to odustajanje od reformi umjesto aspirinom tretira se oblokavanjem nekom brljom monetarnog čudotvornog stvaranja ex nihilo. Pričinjanje događanja gospodarskog rasta kroz promjene prognoza doista može stvoriti atmosferu po kojoj će se, eto, stvari riješiti same po sebi. Nažalost neće. Još gore, kod nas veći ekonomski rast u ovom trenutku donosi veći očekivani deficit proračuna. Kako to?
Pa objasnit će vam zorno ovih dana sindikati državnog sektora. Ova prognoza od 2,1% godišnjeg rasta matematički implicira međugodišnji rast u zadnjem kvartalu od čak 3,7%, što zajedno s već objavljenim rastom u trećem kvartalu od 2,8% daje polugodišnji prosječni rast od divovskih 3,3%, kada se uspoređuje s onih 2% u sporazumu sa sindikatima. Nema više smiješne i neozbiljne igre na petu decimalu... I tako smo na težak način naučili – da, veći rast znači veće fiskalne prihode, ali odmah i još veće rashode. Time i veći deficit. Pitanje je – koliko nas je koji to ne samo shvaćaju već i iskreno namjeravaju promijeniti. Doista je od presudne važnosti u ovom trenutku izbjeći opisane zamke. Dobro postavljeni fiskalni ciljevi – 3% deficit u ovoj godini i smanjenje javnog duga sa 90% na 80% BDP-a za tri godine – mogu biti ostvareni samo ozbiljnim reformama koje se toliko najavljivalo prije izbora. Iz cijelog političkog spektra. Jedina općeprihvaćena mudrost političkih komentatora i danas je – “bolne rezove treba napraviti odmah, u prvoj godini...“.
Pa, evo nas u tom blaženom razdoblju. Doba je, kažu svi, tzv. bolnih rezova na rashodnoj strani. Sada ili nikada... Retoričke figure, patetika i metafore na stranu, doista je krajnje vrijeme da Vlada i Sabor reagiraju na način koji odražava odgovornost istinskog državništva. Krajnje je vrijeme ne zbog početka uobičajenog političkog ciklusa, već prije svega zbog dostignute razine problema – tekućeg deficita proračuna i njegovog kumulativa, javnog duga. Razina je neodrživa, a promjena ide u krivom smjeru. Zato treba “rezati“ rashode. Koliko god politički boljelo.
Pokušavam se dosjetiti još kojem načinu na koji bih opisao nužnost tih notornih reformi. Pa makar to ostalo u domeni igre riječima, nepreciznih izraza, ponekad i potpuno zbunjujućih. Tako i ti “bolni rezovi“. Primijetili ste koliko često se ministrima postavljaju pitanja “hoće li biti bolnih rezova“, “gdje će se rezati“... Implicira se politička pogibelj zbog rezanjem izazvane boli. I tako se vrtimo u krug.
No, što ako se može dokazati da bolni rezovi ne postoje jer se nema što odrezati. Reže se nešto što postoji. Ovdje govorimo o rezanju čega – rashoda proračuna. Kojih rashoda? Onih koji će biti plaćeni onim dijelom BDP-a koji ostaje za domaću potrošnju. Ako toga nema dovoljno, što ćete rezati? Zrak? Lažna obećanja koja se ne mogu ispuniti? Doista, ako je od boli ostala samo ona zbog rezanja laži, preživjet ćemo.
Pokušavam apelirati na sve kojih se ovo tiče – ne dopustite da trenutačni dojmovi i dugogodišnje naslage političkih floskula odvuku fokus s onoga što se naprosto napraviti mora. Ako je potrebno privremeno smanjiti neki broj zaposlenih – smanjite ga. Ako ti isti zaposleni, a bez posla, misle da je pravednije da se smanje plaće, a svi zadrže posao – u redu, i to je rješenje, makar na kratak rok. Ali nikako nije rješenje ovo što se nazire – povećanje prosječnih plaća u javnom sektoru uz nepromijenjen broj zaposlenih.
To bi bila katastrofa i kraj priče o fiskalnoj održivosti. I kraj priče o ekonomskom rastu u Hrvatskoj. Ostale konzekvence izvedite sami, po volji.
Slična je situacija s drugom “nedodirljivom“ temom – privatizacijom. Javni dug ne može se smanjiti bez prodaje dijela imovine. Nema ni teoretske šanse. Zato se privatizirati mora, bez obzira na lažne mitove. Do tada inzistirati na isplati dividende. Da konačno vidimo kakva su i koliko je jaja od tih strateških “zlatnih koka“.
>> Može li državni holding biti učinkovit? Bude li se vodio logikom profita, bit će dividenda!
>> Nije Orešković išao u Kitzbühel da bi čuo “Nema više...”. Išao je tamo da bi to čuli svi u Hrvatskoj
