Da na vrbi neće roditi grožđe ni u 2020., odnosno da Vlada Andreja Plenkovića ni ove godine neće potpisati ugovor o nabavi borbene eskadrile, ovih je dana napokon jasno priznao i ministar obrane Damir Krstičević.
“Znači, ugovora nema – niti je moguće ove godine da bude neki ugovor”, kazao je na predstavljanju Plana nabave MORH-a za 2020. U njemu, naime, nije predviđena nikakva stavka, ni novac za borbeno zrakoplovstvo, pa se javnosti moralo objasniti da se ne stigne, nego se očekuje eventualno tek odluka o izboru zrakoplova. Ugovaranje nabave borbene eskadrile bit će dakle ostavljena novoj, odnosno drugoj hrvatskoj Vladi. Time Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, već poljuljano aferama i nesrećama, u 2020. ulazi pesimistično i s crnim slutnjama. Događa se upravo ono čega su se svi najviše i plašili – da će se u šoku od propasti prve nabave, naši u drugom pokušaju potpuno izgubiti.
Nabava borbene eskadrile bio je životni projekt ministra Krstičevića, a kako je on bio žestoko kritiziran, pa i ismijavan, za njega nije bilo mjesta u drugom pokušaju. Premijeru Plenkoviću, koji nije poznat po donošenju brzih odluka, trebalo je pola godine da uopće osmisli na koji način krenuti u ponovnu nabavu. Osnovano je glomazno, šesnaesteročlano, tzv. međuresorno povjerenstvo sastavljeno od no-name birokrata iz raznih ministarstva, samo četvero iz vojske, a kao šlag na tu političku umotvorinu, dodani su još i svi šefovi hrvatskih tajnih službi, da bi se valjda sugeriralo kako neće biti “namještanja”.
Kako će ga biti kad ništa i nije napravljeno!? U idućih sedam mjeseci to je povjerenstvo uspjelo tek na sedam adresa odaslati pozive državama da do svibnja 2020. Hrvatskoj podnesu ponude. A onda treba još koji mjesec da se obavi izbor. Pritom od početka nije bilo jasno kolikim novcem za tu nabavu Hrvatska raspolaže, što se kosi s uobičajenim načinima nabave koju provode druge države, koje najprije odrede količinu novca koje misle izdvojiti, a onda čekaju ponude.
Ovakav nelogični pristup odmah je pobudio sumnje u tvrdnje Vlade kako ona ne odustaje od nabave eskadrile. U međuvremenu HRZ još uvijek uspijeva održavati, ali samo po danu, nadzor hrvatskoga zračnog prostora, s najviše četiri operativna MiG-21 i uspijevaju obučiti “do jednog” novog pilota godišnje.
S tako malo zrakoplova, međutim, nije moguć i puni nadzor neba s obzirom na zemljopisni oblik Hrvatske, pa nam se događa da u slučaju incidenta nad Jadranom i jugom zemlje moraju uskakati talijanski borbeni avioni. Već je poznato da su u tijeku pregovori MORH-a s Italijom o potpisivanju međudržavnog sporazuma, koji bi onda i definirao automatizam “uskakanja” Talijana u čuvanju hrvatskog suvereniteta.
Takav ugovor s Mađarskom već je potpisan. Kad je propala prva nabava, svima je bilo jasno da Hrvatska nema vremena za “regularne” natječaje. Apeliralo se na državni vrh da sam izabere najviše dva ponuditelja i organizira brz pozivni natječaj. To se, međutim, nije dogodilo, nego je odabran ovaj “transparentni” način.
Prema kojemu se može zaključiti da ili Vlada nema namjere odraditi taj posao ili je nesposobna za to. U tu se priču onda uklapa i ona da nam i naš glavni strateški partner SAD već dulje “sugerira” da nam eskadrila i ne treba. Kako znamo da nam SAD nudi samo nove zrakoplove F-16 ili F-35, dođe na isto jer bi to stajalo od 1,5 do 2 milijarde dolara.
Oni koje iznenađuje odnos ministra Krstičevića prema situaciji, odnosno izostanak inicijative, objašnjenje traže u tezi da je nakon kritika i ismijavanja i nakon što uopće nije postavljen u novo povjerenstvo, prekrižio ruke u stilu “pokažite sada vi kako se to radi”. Ako je to točno, onda ministar nije u pravu jer možda će ovako obraniti svoj ego, no neće skinuti odgovornost. On je potpredsjednik Vlade za nacionalnu sigurnost i gubitak sposobnosti zračnog nadzora države bit će i njegov neuspjeh.
Viceadmiral Hranj, koji je formalno jedan od dva supredsjedatelja Povjerenstva, kao vojnik ovdje nema izbora i mora slušati naputke politike, no Krstičević je na političkoj funkciji i on bi trebao Plenkoviću kazati da je dogorjelo. Kada je Krstičeviću bilo dogorjelo, bio je spreman dati ostavku i zbog, sada se čini, puno manje stvari, kritike predsjednice da je vojska mogla prije uskočiti u gašenje požara oko Splita.
On i premijer i dalje su u odličnim odnosima, što potvrđuje i njegovo postavljanje za vođu Plenkovićeve izborne kampanje na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Svaka čast na političkom radu, no prijeteći gubitak nadzora suvereniteta na nebu Hrvatske mnogo je važniji zadatak, posebno za ministra koji je u ratu bio vojskovođa, dok su birokrati koje sada sluša vojsku gledali samo na TV-u.
Gledajući koliko i kako se naše političke elite brinu za Hrvatsku, njenu samostalnost i budućnost ne mogu se oteti dojmu da smo kroz povijest zaslužili sve što smo prošli i da je čudesno da uopće imamo državu. Današnji su političari i politika tek preslika stoljeća i stoljeća naše mrljave, mlitave, nesposobne, neinteligentne, nedomoljubne i bezglave politike.