Bilo je za očekivati da će inicijativa o institucionalnoj suradnji Filozofskog i Katoličkog bogoslovnog fakulteta zagrebačkog sveučilišta naići na jak otpor lijevog intelektualnog klera. Vjerojatno ništa toliko averzije i bijesa kod današnjih intelektualaca ne izaziva kao kad im spomenete kršćanstvo i teologiju.
Na Filozofskom fakultetu kipi od nezadovoljstva, organiziraju se “plenumi” i najavljuje veliki studentski prosvjed. Lijevi je intelektualni establišment na nogama. Govori se o klerikalizaciji hrvatskog društva, o vraćanju u srednji vijek, i slično. Iz prašnjavih intelektualnih podruma iznosi se teško topništvo, spremno na borbu do posljednjeg metka. Kao da nije riječ o potpisivanju pakta sa samim Nečastivim, a ne o prirodnoj institucionalnoj suradnji dva fakulteta istog sveučilišta.
Zašto je tome tako? Zašto je naša intelektualna elita toliko neprijateljski nastrojena prema kršćanskoj tradiciji? Zar nije kršćanstvo, pored Grčke, Rima i starog Izraela, jedan od najvažnijih stubova zapadne civilizacije, čiju bi tradiciju te institucije trebale njegovati i prenositi sljedećim generacijama? Vjerojatno bi jedan od odgovora bio da je riječ o strahu od konkurencije, od ugrožavanja intelektualnog monopola ljevice koja je tako snažno utaborena u našim kulturnim i obrazovnim institucijama da je bez problema preživjela ekonomski, politički i moralni kolaps komunizma, da s izvjesnošću možemo tvrditi da bi tu bila najsigurnija i u slučaju kakvog nuklearnog Armagedona. No, to nije specifično hrvatski problem. Ako pogledate bilo koju visokoškolsku ustanovu u Europi ili Americi, svugdje ćete naići na istu stvar – svugdje postoji dominacija intelektualne ljevice i njihovih dogmi.
Iako danas između intelektualaca i ljevice postoji ne samo jak afinitet, već gotovo potpuno preklapanje, malo se pažnje obraća na ovu vezu. Ona, ipak, nije tako samorazumljiva kao što bismo mogli zaključiti iz ove okolnosti. Naprotiv, riječ je o vrlo neprirodnoj i začudnoj stvari. Čovjek bi očekivao da će visokoškolski kurikulum na studijama humanističkih znanosti biti usmjeren na to da mladim ljudima ponudi uvid u intelektualne temelje naše civilizacije te da bi on obuhvaćao produbljeni studij Platona i Aristotela, Starog i Novog zavjeta, Augustina i Akvinca, Lockea i Adama Smitha, Burkea i Tocquevillea, kako bi razumjeli zašto naša civilizacija tako duboko cijeni vrijednosti kao što su individualna sloboda, ograničena vlada, vladavina prava, parlamentarna demokracija, kapitalizam i slobodno tržište. Međutim, ne samo da će mlad čovjek danas moći proći kroz školovanje bez posvećivanja velike pažnje tim autorima i tradicijama, već će njegovo obrazovanje velikim dijelom uključivati negaciju tih tradiranih vrijednosti. Doznat će gotovo sve o Nietzscheu, Marxu ili Freudu, koji se slave kao intelektualne ikone i veliki učitelji čovječanstva, imat će mogućnost studirati budističku filozofiju i druge istočnjačke religije, a o zapadnoj tradiciji, kršćanskim idealima, liberalnoj demokraciji i kapitalizmu učit će samo kao o velikim obmanama i tamnicama duha.
Tu vrstu perverzije naših obrazovnih institucija možda je najbolje ilustrirao američki predsjednik Woodrow Wilson, koji je na pitanje koja je svrha liberalnog obrazovanja odgovorio: “Stvoriti osobu koja bi se što je moguće više razlikovala od svog oca”. Drugim riječima, ustrojiti kurikulum tako da se ni u kom slučaju ne bi dogodilo da mlada osoba ikada intelektualno sazri i odraste. Ostati vječno mlad i neopterećen tradicijom i njenim intelektualnim, religijskim, političkim i moralnim naslijeđem imperativ je našeg obrazovnog sustava. Biti neprilagođen, nikada ne urasti u sistem, ne prihvatiti okove dužnosti i teret znanja, poruka je našeg liberalnog obrazovanja. Ta romantična rousseauovska vizija obrazovanja kao učenja hodanja četveronoške dominira našim obrazovnim institucijama. To je nova infantilna religija našeg doba, koja u svemu starom i osvjedočenom vidi samo opterećenje i okov. Teško je drugim razlozima, osim infantilnom željom da se ostane vječno mlad i nikako ne nalikuje svome ocu, objasniti toliki otpor tradiciji našeg akademskog svijeta. Ako ostavimo po strani prigovore tehničkog tipa, to je i glavni razlog protivljenja Filozofskog fakulteta suradnji s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Kada on sutra preuzme oblik studentskog prosvjeda i kada mudrost profesora progovori kroz parole studenata, moći ćemo reći da je duh akademske ljevice dobio svoj primjeren infantilni izraz, a pobuna protiv očeva svoje akademsko pokriće.
>>'Otpor prema suradnji s KBF-om akademski je klerikalizam na Filozofskom fakultetu'
>>Plenum studenata Filozofskog fakulteta protiv ugovora o suradnji s KBF-om
Možda su ova zbivanja na Filozofskom fakultetu samo u uvod u manifestaciju "Festival tolerancije" koju organizira gospodin Branko Lustig a održava se ovih dana u Zagrebu.