Ako bismo tražili riječ koja ima gotovo mitsku snagu u imaginaciji Europe, onda bi prvi kandidat za to počasno mjesto svakako bila riječ “antifašizam”. Riječ je vjerojatno o najefikasnijem političkom spinu u povijesti političke propagande. Nastao u Staljinovoj ideološkoj kuhinji i prvi put isproban u vrijeme Španjolskog građanskog rata, on i danas pokazuje svoju nesumnjivu snagu i vitalnost. Staljinov politički genij skovao ga je kako bi strateški preokrenuo odnos snaga na političkoj mapi Europe u korist europskih komunista – naime, dok je ortodoksna marksistička formula “klasne borbe” komuniste gurala same u rat protiv svih ostalih, a time i na marginu političkog života, dotle je Staljinova jezičko-politička invencija omogućila komunistima da, pod firmom borbe protiv fašizma, široko razapnu svoj šator iznad svih nefašista na građanskom političkom spektru, od liberala do socijaldemokrata, i tako ih uvuku u svoj tabor. O tome tko je fašist, a tko ne odlučuju komunisti. Tako se komunizam s margine, ovim jednostavnim verbalnim trikom, ne samo uvukao u mainstream, već i postao arbitrom političke korektnosti uopće. Toj arbitraži ne smeta donositi svoje presude ni onda kada je i posljednji fašist nestao s lica Zemlje. Kao i u svakoj dobroj propagandi, i ovdje je važniji imaginarni neprijatelj od onog pravog. Jer, konačno, meta i nije toliko fašizam, koliko na test antifašizma staviti normalnost nekomunističkog građanskog svijeta.
Vitalnost i snagu tog političkog spina možda je najbolje na svojoj koži osjetio novi ministar kulture Zlatko Hasanbegović kada mu je priređen medijski linč zbog njegove izjave da je antifašizam tek floskula. Epilog te medijske sage – kojoj se još uvijek ne nazire kraj – zasigurno će biti i taj da će ministar shvatiti da je antifašizam puno više od floskule. Riječ je o poklon-ulaznici u normalnost građanskog svijeta. No, dok naše lokalne antifašističke prepirke možemo shvatiti kao, zapravo, bezopasne igre u svrhu postizborne stabilizacije političke scene, dotle one poprimaju mnogo turobnije i zloslutnije forme kada se počnu igrati na globalnoj sceni. A upravo je to ono što se događa u Europi u povodu migrantske krize – žestoko se antifašistički spina. Prva se u tu igru ubacila njemačka kancelarka Merkel pokušavajući pozivom dobrodošlice sirijskim izbjeglicama osvojiti tu visoku moralnu poziciju za sebe, kako bi skinula stigmu fašizma s vlastite nacije. Na klackalici antifašizma tako su se našli svi ostali dokazujući svoju antifašističku pravovjernost pristankom na njezinu politiku dobrodošlice. Svi koji bi odbili takav pristup imigrantskoj politici bili bi optuženi za fašizam. Međutim, takva strategija nije polučila željeni rezultat europske horske humanitarne usuglašenosti. Dapače, slomila se pod otporom većine europskih država takvoj politici. Nešto je tu nedostajalo.
Nedostajao je, naravno, jasno definirani neprijatelj. Nije dovoljno samo zauzeti antifašističku moralnu pozu, već treba pronaći i fašista – ili ga bar izmisliti. No, bolje je da bude od krvi i mesa. Tako je ovo najnovije antifašističko trolanje Europe uskoro dobilo svoju konačnu formulaciju: Putin želi poticanjem migrantskog vala razjediniti i pokoriti Europu! Prvi je s tim spinom izišao George Soros uvjeravajući Europljane da im, zarad vlastitog opstanka, nije preostalo ništa drugo nego se zajednički obračunati s Rusijom. Da takva poruka ne bi ostala usamljeni vapaj notornog ratnog huškača, pobrinuo se američki senator John McCain, koji je na nedavnoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu gotovo u dlaku ponovio Sorosov apel. Sada je moralni ulog u cijeloj igri puno veći – tko god se opire davanju doprinosa zajedničkoj europskoj migrantskoj politici, ne samo da je moralno sumnjiv, već i politički direktno radi u korist najvećeg neprijatelja Europe, a to je Putin. Tko god dovodi u pitanje smisao europskog projekta, putinovska je peta kolona. Pritom, naravno, kao i u gornjem poučku o antifašističkoj propagandi, nije toliko meta Putin, koliko europske nacionalne države. Prije nego poslušamo američkog senatora McCaina i burzovnog mešetara Sorosa, trebali bismo čuti bivšeg češkog predsjednika Vaclava Klausa, koji je u povodu migrantske krize izjavio da na kušnji ovdje nije Europska unija i njezin opstanak, već europske nacionalne države. Migrantskim valom i prinudnim stvaranjem multikulturnog društva u Europi europski projekt samo će jačati. Ono što nestaje jest normalnost građanskog svijeta koji je bio temelj nacionalnih država.
