Neuništivi redatelj Veljko Bulajić ovih je dana dobio novo priznanje za svoj cjeloživotni rad: nagradu SEE Film Legend 2016 na Festivalu filma jugoistočne Europe u Parizu. Razgovarajući o nagradi, na koju je iznimno ponosan, Bulajić nam je otkrio jedan davni detalj. Ugledni francuski redatelj Yves Boisset, koji počasno predsjeda festivalom SEE Film Festival a Paris, nekoć je, kao mladi kritičar časopisa Cinéma, napisao, poslije projekcije na filmskom festivalu u Cannesu, jednu od prvih inozemnih kritika Bulajićeva filma “Vlak bez voznog reda”! A kada već govorimo o davnim osvrtima na njegov rad, Bulajić ne zaboravlja istaknuti kako je svoje ime prvi put pročitao u tekstu koji je o njegovu kratkom filmu “Kamen i more” objavio Josip Depolo, i to u nekadašnjem Narodnom listu, koji je u međuvremenu prerastao u Večernji list.
Karijeru ste počeli kao novinar. Kako se dogodilo da ste se okrenuli filmu?
Kada sam bio demobiliziran iz vojske, uzdržavao sam se pisanjem, a na preporuku prijatelja Koste Spajića dobio sam priliku volontirati u predstavi “Skup” koju je u zagrebačkom HNK režirao Branko Gavella, a u kojoj je kao novi član ansambla debitirao Pero Kvrgić. Naročito sam upijao ono što je Gavella govorio glumcima, često u hipu mijenjajući tekst... Taj svijet bio mi je jako zanimljiv, u velikoj mjeri je zadovoljavao moju radoznalost, ali nešto mi je ipak nedostajalo. Zato sam odlučio upisati jednogodišnji studij filmske režije i glume Jadran filma, koji je vodio Mladen Škiljan. Poslije dva dokumentarna filma “Kamen i more” i “Brod lutalica”, primljen sam u talijanski Centro sperimentale di cinematografia, u kojem su tada predavala najveća imena talijanskog neorealizma: Rossellini, Visconti, De Sica, De Santis... Svi su nam oni predavali u pauzama snimanja svojih danas legendarnih filmova.
Jedan od kolega na studiju bio vam je Gabriel Garcia Márquez?
Tako je, ali u Rimu se nije dugo zadržao. On se zanosio ljevičarskim idejama koje su ga vukle prema Parizu, gdje je pronašao mnogo istomišljenika. Nije mu se sviđalo kako je Centro Sperimentale ustrojen, a nas je kolege nazivao štreberima... Jednom prilikom zamjerio mi je što kao student iz Jugoslavije studiram u kapitalističkoj zemlji umjesto da sam otišao u Moskvu ili Prag.
Vi se niste slagali s tim Márquezovim pogledom?
Centro sperimentale je zaista bio vrhunska škola u kojoj sam puno naučio i povezao se sa svojim najvećim redateljskim uzorima. Prvi angažman imao sam na setu filma “Krov” Vittorija De Sice. Radio sam u organizaciji rekvizite, u garderobi, donosio kavu... Svake subote dobivao sam mali honorar koji mi je mnogo značio jer sam u Rimu teško preživljavao: stipendija mi je iznosila 11 tisuća lira, a samo je stan koštao šest tisuća lira mjesečno. Zatim sam volontirao kod Zampe, Fellinija, a kasnije sam postao asistent režije u “Cesti dugoj godinu dana” Giuseppea De Santisa.
Veliki “Vlak bez voznog reda” bio je vaš prvi film. Kako je moguće da ste kao mladić uspjeli realizirati toliko redateljski i produkcijski zahtjevan projekt?
To je bio pravi film debitanata. Osim mene, u njemu su prvi put radili kamerman, kompozitor, montažer, scenograf, najveći broj glumaca, direktor filma... Teško sam dobio režiju filma. Scenarij je na Filmskom savjetu bio dobro prihvaćen, ali se potegnulo pitanje tko smije meni, balavcu od 27 godina dati režiju jednog takvog filma. Na koncu mi je dopušteno snimanje, ali pod supervizijom Fedora Hanžekovića, s kojim sam se, na žalost, sukobio već u prvom tjednu snimanja. Cijeli projekt bio je u pitanju nakon Hanžekovićeva odlaska, ali direktor Jadran filma Ivo Vrhovec, nakon posjeta setu, odlučio je dopustiti mi da nastavim snimanje. Zbog toga sam se poslije uvijek trudio dati priliku debitantima: kod mene su poslije počeli veliki umjetnici Krsto Papić, Ivo Brešan, Bata Čengić i drugi.
Je li istina da vam je ideju za scenarij “Vlaka bez voznog reda” dala vaša majka?
Istina je. Nakon povratka sa studija iz Italije imao sam dvije-tri ideje za svoj prvi film. Kada sam posjetio roditelje u Sarajevu, majka mi je ispričala kako je išla ispratiti prijateljicu koja je putovala u Zagreb kad je u kolodvor odjednom ušao neki čudan vlak sa stočnim vagonima, u kojima su bili žene, djeca, ovce, krave... I u kojem su se čak ložile peći. Ispričala mi je da su mnogi iz vlaka trčali na pumpu po vodu. Pitali su koliko još ima do Slavonije. Jedni su bili tužni, drugi nisu bili zabrinuti, neki su pjevali, a njoj se učinilo da bi takav vlak mogao biti tema mog budućeg filma. Nekoliko godina poslije sjedio sam s roditeljima na svečanoj premijeri “Vlaka” u Sarajevu. Poslije premijere, pozdravljajući publiku koja je aplaudirala, ugledao sam mamu koja je plakala. Tek sam tada shvatio da sam napravio zaista dobar film.
Zanimljivo je da i danas pamtite većinu kritika svojih filmova.
Rado pamtim one dobre, a na loše sam se trudio ne reagirati. Prva kritika “Neretve” bila je vrlo negativna, govorila je o pravoj katastrofi produkcije. Taj autor danas predaje na jednom zagrebačkom fakultetu, ako dopustite, ne bih ga imenovao.
Mnogi vas smatraju Titovim redateljem. Kako danas gledate na taj epitet?
Tita sam upoznao tek nakon “Vlaka”, “Uzavrelog grada” i “Kozare”, kad sam već bio prisutan na najvećim svjetskim festivalima na kojima sam dobivao i najvažnija priznanja. A bio sam zajedno s Luchinom Viscontijem, Romanom Polanskim, Fredom Zinnemannom član žirija u Cannesu, Veneciji, Moskvi.
Ali poznate su priče o vašim kasnijim kontaktima s Titom?
Upoznali smo se na poziv tadašnjeg direktora Tanjuga. Pitao me je koji mi je sljedeći projekt. Objasnio sam da bih želio snimiti film o bitki za ranjenike, jedinstvenom događaju u Drugom svjetskom ratu kada je cijela jedna vojska riskirala svoj opstanak braneći ranjene drugove. Tito mi je odmah rekao da imam njegovu podršku, da mogu računati na njegovu pomoć. Slijedile su dvije pune godine priprema za realizaciju te rada na scenariju “Bitke na Neretvi” s grupom scenarista: Ratkom Đurovićem, talijanskim autorom Ugom Pirom i mojim bratom Stevanom Bulajićem! I inače sam uvijek za svoje filmove radio scenarije u grupi scenarista. Na primjer, s Elijom Petrijem, američkim scenaristom Paulom Jericom, Vladimirom Borom, Cesareom Zavattinijem.
Je li istina da ste taj scenarij nosili Titu na pregled?
Kada smo bili spremni za realizaciju filma, smatrao sam da je u redu poslati scenarij Titu na čitanje. Poslao sam scenarij, a nekoliko dana poslije Titovi su savjetnici priredili sastanak s njim. Pola sata prije nego što će me Tito primiti rekli su mi da je scenarij vrlo zanimljiv, ali da ne valja jer nigdje nema Titova lika. Potom su me odveli k Titu, koji je rekao da je pročitao scenarij. Ja sam skupio hrabrost da mu kažem da se ne slažem s njegovim suradnicima, ali da mu objasnim kako njega u filmu ima u poruci da svi ranjenici moraju biti spašeni te u naredbi da se sruši most. On je malo šutio, pa rekao da nastavim po svome, a da s njegovim savjetnicima više ne kontaktiram. Nakon tog susreta Jadran film je imao sve što je samo mogao poželjeti, Armija je bila na raspolaganju za snimanje filma. Zanimljivo je da zbog te podrške čak nismo išli na cenzorsku komisiju pa je Neretva danas jedini film u bivšoj Jugoslaviji bez cenzorske oznake, a Tito je film prvi put vidio na premijeri u Sarajevu.
Kakvo je bilo vaše iskustvo s partijskim cenzorima?
Imao sam problema s dva filma. Prvi su se put neki članovi Savezne komisije za slanje filmova na inozemne festivale protivili slanju “Vlaka bez voznog reda” u Cannes. Tek su Ivo Andrić, koji je bio član komisije, zajedno s filmskim kritičarom Vickom Rasporom, svojim izlaganjem privoljeli Komisiju da film pošalje u Cannes. Drugi sam put imao ozbiljnijih problema s filmom “Uzavreli grad” koji je komisija Socijalističkog saveza BiH zabranila dan prije premijere u Zenici, u kojoj je i snimljen.
Tko vam je priopćio tu odluku i kako ste reagirali?
Na željezničkoj postaji u Zenici dočekao nas je direktor kina kojem je bilo vidno neugodno i rekao da je došla direktiva da se film ne prikaže. Rekli su mu da je riječ o antisocijalističkom djelu jer se u njemu bavim likovima desperadosa i prostitutki umjesto da prikazujem pobjede radnog naroda. I što smo u toj situaciji mogli? Idućim vlakom vratili smo se natrag u Zagreb. Ubrzo smo s tim filmom ostvarili golem uspjeh na festivalu u Veneciji, ali u BiH do dandanas nije prikazan.
Neki od vaših filmova bili su iznimno skupi, čak i u svjetskim razmjerima. Čini se da se za taj novac moglo realizirati mnogo manjih projekata.
Istina je da sam snimao velike, skupe projekte, ali i niskobudžetne filmove poput filma „Čovjek koga treba ubiti“ i “Pogled u zjenicu sunca”. Moja “Bitka na Neretvi” bila je skup projekt s poznatim svjetskim glumcima, ali ostvarila je više od milijun dolara zarade zahvaljujući kojoj su se osuvremenili filmski studiji Jadran filma i financirali drugi filmski projekti.
I sami ste često bili u žirijima velikih festivala. Koji vam je ostao u najživljem sjećanju?
Kada sam 1980. godine drugi put bio član žirija u Cannesu, situacija je bila na rubu incidenta. Kirk Douglas je onemogućavao da Zlatnu palmu dobije Kurosawa jer ga je htio dodijeliti svom sunarodnjaku Bobu Fosseu. U jednom trenutku Leslie Caron, Gian Luigi Rondi i ja otišli smo k direktoru festivala i rekli mu da istupamo iz žirija. On ipak nije htio prihvatiti našu ostavku pa nas je sve okupio na izvanrednoj sjednici žirija na kojoj smo pronašli kompromisno rješenje, da Zlatnu palmu podijele Fosse za “All That Jazz” i Kurosawa za “Kagemushu”. U takvoj situaciji pogađanja uspio sam ishoditi da nagradu za ulogu u filmu “Poseban tretman” Gorana Paskaljevića dobije Milena Dravić.
Vaši su filmovi prikazani u cijelom svijetu. Postoji li projekcija koju posebno pamtite?
Tijekom premijere “Kozare” u Staljingradu temperatura je bila 30 ispod ništice. U velikoj kinodvorani, koja je mogla primiti gotovo pet tisuća gledatelja, ljudi su sjedili u šubarama i krznenim kaputima iako se i dvorani grijalo. Nakon projekcije gradonačelnik mi je uručio malu drvenu kutiju sa staklenim poklopcem u kojoj se nalazio grumen zemlje. To je bio grumen sa zadnje linije obrane koju Nijemci nisu uspjeli prijeći. Na kutiji je pisalo: “Sveta zemlja Staljingrad.”
Od svih vaših filmova prikazanih u Sovjetskom Savezu “Kozara” je imala najveći uspjeh.
Interes je zaista bio nezapamćen. Distributer je čak kopirao film na 16mm vrpce koje su prikazivane na sovjetskim brodovima i u podmornicama. Zamislite, svaka ruska podmornica koja je u tom trenutku plovila svijetom nosila je kopiju mog filma! Od novca zarađenog u ruskim kinima financirano je snimanje “Waterlooa” Sergeja Bondarčuka.
Čini mi se da je mnogo vaših filmova ostalo u sjeni ratnih spektakala po kojima ste poznati.
Moguće, zato se radujem što su organizatori festivala SEE a Paris odlučili uz dodjelu nagrada prikazati “Čovjeka kojeg treba ubiti” umjesto “Neretve” ili “Vlaka”. Ali oni smatraju da je “Čovjek kojeg treba ubiti” danas jednako atraktivan kao i prije 36 godina kada je snimljen. Uostalom, i Orson Welles je uvijek govorio da je to moj najbolji film.
Kako pamtite raspad Jugoslavije, u kojoj ste ostvarili neke od svojih najboljih filmova?
Krajem osamdesetih bilo je jasno da zemlja neće opstati, ali nisam vjerovao da bi se taj raspad mogao dogoditi ratom. Osvijestio sam si to nakon Miloševićeva govora u Beogradu. Kada se već naveliko ratovalo, pozvao me predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio da se s grupom kulturnih radnika priključim Konvoju Libertas kako bismo probili blokadu Dubrovnika te da, ako probijemo blokadu, građanima tamo pročitam proglas „Stop ratu u Hrvatskoj“. Taj su proglas potpisali istaknuti sineasti svijeta, a potpisivanje smo organizirali tadašnji predsjednik Društva filmskih radnika Ljubo Šikić i ja mjesec dana ranije u Veneciji. Ja sam taj proglas i pročitao građanima na Stradunu. Iste večeri TV Podgorica je ugostila svog glavnog urednika koji je u emisiji posvećenoj mojem liku i djelu ocijenio da sam izdajnik koji se odrekao svojih filmova i stavio u službu ustaške Hrvatske. Taj je konvoj ono na što sam u životu vrlo ponosan, a o čemu sam kasnije snimio i dokumentarni film.
Svojedobno ste imali namjeru realizirati veliki ratni film o Vukovaru, poput “Neretve”?
Imao sam podršku i dvije godine sa suradnicima radio na pripremama filma. Ali zbog čega je, i tko, stopirao film „Vukovar“, pod čijim utjecajima – ja ne znam. Čisti rašomon.
Ali sada želite snimiti novi film?
Trenutačno pripremam komorni, niskobudžetni, intimistički film „Bijeg do mora“, koji je žanrovski i tematski vrlo izazovan. To je ljubavna drama smještena u današnje vrijeme i vrijeme Drugog svjetskog rata. Pripreme vrlo dobro napreduju, a po svemu sudeći, film ćemo snimati u Istri.
>> Razorno iskren film o obiteljskim odnosima za početak ZagrebDoxa
