Uoči svečane premijere dokumentarnog filma "Mjesto sjećanja Vukovar" koja će se sutra održati u zagrebačkom kinu Europa, porazgovarali smo s njegovim redateljem, legendarnim Veljkom Bulajićem.
Ovaj ste film dugo i odlučno pripremali unatoč često nepovoljnim okolnostima. Što vas je toliko vuklo temi Vukovara?
Shvatio sam da nije riječ samo o presudnom događaju u Domovinskom ratu i borbi za nezavisnost Hrvatske, već o jednoj od najvećih ratnih tragedija modernog doba, usporedivoj s bitkom za Lenjingrad. S jedne sam strane želio odati počast svima koji su branili Vukovar, a s druge prikazati njihovu žrtvu svijetu. Prvo sam planirao igrani ratni spektakl, no kako za njega nisam našao dovoljno političke podrške, odlučio sam se za lakše provedivi dokumentaristički pristup. Taj je film snimljen bez scenarija u samo nekoliko dana, ali je montaža potrajala godinu i pol.
Tema Vukovara je vječna
U filmu ste se, uz iznimku dr. Vesne Bosanac, koncentrirali na razgovore s "običnim ljudima"...
Pregledavajući sate i sate arhivskog materijala, dojmile su me se snimke tih običnih ljudi, branitelja kojima šira javnost ne zna imena, a koji su sve doživjeli iz neposredne blizine i najbolje nam mogu ispričati što se dogodilo. To su ljudi koji nakon dvadeset godina prvi put imaju priliku reći kako vide taj rat i sebe u njemu. To je za mene najmjerodavnije mišljenje, oslobođeno raznih tumačenja, jer to su ljudi koji su iznijeli rat na svojim leđima i ne moraju se nikome opravdavati. Upravo sam u njihovim sjećanjima otkrio svu dubinu tragedije obrane Vukovara. Posebno su me se dojmile žene koje nam daju posve novi kut gledanja na ratne strahote.
Produkciju su podržali i Ministarstvo i udruge branitelja. Je li bilo pritisaka da film bude više po volji jednih ili drugih?
Drago mi je što mogu reći da su i HVIDRA i Ministarstvo branitelja bili konstruktivni partneri, a što se u međuvremenu među njima događalo i događa nije imalo utjecaja na realizaciju filma.
Na što mislite kada kažete da nije bilo političke podrške za igrani spektakl o Vukovaru?
Pripremali smo projekt pune dvije godine. Scenarij smo pisali Mirko Kovač i ja, a surađivali su talijanski scenarist Ugo Piro i naš Ivo Brešan. Još sam uvjeren da se "Vukovar" mogao realizirati kao međunarodni projekt s uspjehom poput "Bitke na Neretvi", koja je distribuirana u cijelom svijetu, a Jadranfilmu je donijela prihod od tadašnjih 1,200.000 dolara. Obaviješten o našim pripremama i interesu stranih koproducenata, tadašnji premijer Ivo Sanader pozvao me na razgovor u kojem je rekao da Hrvatskoj treba film o Vukovaru. Preko HEP-a i nekih drugih tvrtki omogućio nam je prva sponzorska sredstva pa smo u Vukovaru formirali odbor koji je počeo raditi na filmu. A onda je, iznenada, taj isti Sanader zaustavio produkciju.
Želite reći da je Ivo Sanader kriv što niste snimili "Vukovar"?
Jednog dana nazvali su me iz Vukovara i pozvali da već idućeg dana, u subotu ujutro, dođem na sastanak. Inzistirali su na hitnosti. Na sastanku su mi rekli da se obustavlja svaki daljnji rad na "Vukovaru" po nalogu predsjednika Vlade. Odbor je odmah rasformiran, a sredstva stopirana. Nakon toga nekoliko sam puta tražio da se čujem sa Sanaderom, ali više nas nitko nije htio spojiti.
Jeste li ikada doznali što se zapravo dogodilo?
Nekoliko mjeseci poslije Sanaderova naprasnog odlaska s vlasti, slučajno sam ga susreo u restoranu Baltazar. Kleo mi se da nikada nije naredio obustavu projekta. Dolaskom nove vlasti ništa se nije promijenilo. Čak mi je jedan istaknuti gospodarstvenik rekao da sada nije pravo vrijeme za "Vukovar", jer su počeli dobri ekonomski odnosi sa Srbijom. On očito nije shvaćao da je tema Vukovara vječna. Tada sam se i ja povukao. Nisam htio biti jedini koji će gurati taj projekt.
Spektakl u glavi autora
Zašto ste se oslanjali na političku podršku i sponzore, umjesto da kao i drugi autori tražite novac od filmskih fondova?
Moj uvjet bio je da nijedna kuna za Vukovar ne smije ići iz filmskih fondova, izuzev onih minimalnih sredstava koje dodjeljuju za manje filmske projekte u RH. Želio sam da sve iznad tog iznosa bude financirano izvan kinematografije, kako ne bih oštetio ostatak proizvodnje. Prema istom principu realizirao sam i "Bitku na Neretvi". Te godine, u kojoj smo snimili jedan od najskupljih filmova u Europi, u Jugoslaviji je snimljeno rekordnih 27 domaćih filmova! Međutim, ja u Hrvatskoj nikada nisam dobio ni ono minimalnu garanciju za sredstva koja bih mogao pokazati stranom partneru, i na temelju kojih bih u našu zemlju donio strani novac.
Dakle, tog igranog filma neće biti?
Apsolutno neće. Ali, da znate, ja sam ga u svojoj glavi već snimio. Sjedeći u radnoj sobi, ispijajući čašu starog konjaka, odgledao sam u sebi film od početka do kraja. Mirno, oko 750 kadrova u nekih dva sata i deset minuta. I bio sam vrlo zadovoljan. U realnosti su mi od njega ostale tek dvije godine mukotrpnih priprema koje su bačene u vjetar.
Ipak, čujem da već pripremate novi igrani film?
Riječ je o niskobudžetnom filmu "Bijeg do mora". Radnju nose dvije žene i jedan muškarac, od kojih svatko nosi svoj križ, a sudbine im se isprepliću u ludilu Drugog svjetskog rata. To je pogled s distancom, neopterećen ideologijom jedne ili druge ratne strane. Priča je smještena na područje Hrvatske, ali bi isto tako mogla biti njemačka, ruska ili neka druga. U svojim sam filmovima uvijek inzistirao na univerzalnosti.
>> Redatelj Veljko Bulajić o snimanju ratne epopeje o tragediji Vukovara
