SDP se u Hrvatskom saboru usprotivio uvođenju obveznog vojnog roka. Pa je prigoda da se podsjetimo, citiram Wikipediju: “Predaja oružja Teritorijalne obrane tadašnje SR Hrvatske ‘Jugoslavenskoj narodnoj armiji’ 1990. godine dogodila se neposredno prije početka velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku. Radilo se o velikoj količini naoružanja koje je tadašnji SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom predao JNA. Hrvatskoj je tako oduzeto oružje kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi...”
O drugom krimenu SDP-a i Račana iz toga vremena preklani je u “Globusu” pisao Darko Hudelist kojemu je ondašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan posvjedočio kako SDP-ovi zastupnici 25. lipnja 1991. “nisu demonstrativno napustili sabornicu, nego su glasovali protiv ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH, inzistirajući pritom na jednome svom protuprijedlogu – kojim su prihvaćali razdruživanje od dotadašnje jugoslavenske federacije, ali uz istodobno dopuštanje započinjanja procesa nekakvoga pridruživanja nekoj novoj državnoj zajednici, na temelju nekog novog ugovora. Taj njihov protuprijedlog nije prošao pa su glasovali protiv, i onda su neki od njih, koliko se sjećam, ipak izišli iz dvorane.
Jedini SDP-ovac koji je podržao prijedlog HDZ-a bio je Korčulanin Marko Vlašić Čiće”. Je li se što bitno u SDP-u promijenilo od vremena kad je njihov legendarni čelnik Račan predao oružje Teritorijalne obrane JNA i kad je u Saboru samo jedan jedini njihov zastupnik glasovao za bezuvjetno razdruživanje od jugoslavenske federacije? Sudeći po “hrvatovanju” Zorana Milanovića u pretprošloj predizbornoj kampanji, po domoljubnoj euforiji koja je, na iznenađenje lijevih medija, obilježila skupove te stranke, po Milanovićevoj i SDP-ovoj “rehabilitaciji” dr. Franje Tuđmana, SDP se prilično promijenio.
No sudeći po Bernardićevu bezrezervnom veličanju Tita, po usklicima “Tito, partija, omladina, akcija” (na izbornoj skupštini stranke) tipičnim za vrijeme kulta JNA, po nekritičnom slavljenju antifašizma potpuno lišenom svijesti o tome da su upravo antifašisti uveli režim po svemu bitnom nalik fašističkom (jedna partija, jedan vođa, represija, najokrutniji politički zatvori, ubojstva političkih protivnika...) i po još nekim njezinim karakteristikama – ta se stranka bitno nije promijenila.
Da imaju imalo takta i lukavstva, esdepeovci barem ne bi brzali s protivljenjem uvođenju obveznog vojnog roka. I to ponajviše zato što time neizbježno podsjećaju na nimalo patriotsko držanje na početku devedesetih godina prošlog stoljeća, a i na partiju koju su naslijedili – Savez komunista Hrvatske. I pogotovo se ne bi služili potpuno prozirnim argumentima. Jedan je od njih – obvezni vojni rok ukinut je u vrijeme Vlade hadezeovca Ive Sanadera. Znači li to da trebamo baštiniti i druge “zasluge” toga bez konkurencije najomraženijeg predsjednika Vlade u povijesti samostalne Hrvatske?
A mnogi zacijelo neće biti daleko od pomisli kako je, za razliku od vremena oporbe, Sanader u vrijeme vlasti ideološki SDP-u bio vrlo blizak. Idući je argument – druge zemlje, pogotovo članice NATO-a, nemaju obvezni vojni rok, što nije istina. Imaju ga Švicarska, Danska, Norveška, Finska, Estonija, Grčka, Izrael... I nije istina da je Kolinda Grabar-Kitarović “donijela najnoviji hir iz Amerike”. Predsjednica je više puta zamisao o kratkom obveznom vojnom roku ponovila u predizbornoj kampanji i – pobijedila. Demagoški je i proziran argument da bi se vojni rok služio u turističkoj sezoni kad nam nedostaje radnika.
Valjda tada posao nalaze oni koji su između sezona nezaposleni, a ne mladež koja bi, i to samo na nekoliko tjedana, išla u vojsku. Naravno, demagoški će se spomenuti i troškovi koje će plaćati porezni obveznici, premda i nisu veliki i premda je iznos za vojsku u proračunu već povećan. Zar treba ponavljati da obrana zemlje nema cijenu i da je elementarno vojno znanje u nestabilnom okruženju u kojem je Hrvatska prijeko potrebno!? Po svemu se, dakle, čini da je ovakva tako reći instinktivna, brza negativna reakcija SDP-a na služenje vojske ekspresno isklijala iz trajnog otpora hrvatskoj državotvornosti u mentalitetu nasljednika Saveza komunista.
I pripada neslavnom nizu u crnoj povijesti te stranke – predaji oružja Teritorijalne obrane jugovojsci, protivljenju odluci o razdruživanju s Jugoslavijom i ukidanju Dana državnosti. Nizu koji bi se mogao i produžiti.
Za sigurnost svog praga i cuko je prirodno "skolovan" .